U Hrvatskoj postoji neka čudna praksa da gradovi za svoje počasne stanovnike prečesto biraju političare. Kao da su nas baš oni najviše zadužili.
Ipak, dogode se ponekad i iznimke, kao ove godine u Vukovaru, kad je počasnim građaninom imenovan Aleksandar Durman. I teško da je nagrada mogla pasti u bolje ruke: naš najpoznatiji arheolog bez ikakve dvojbe zadužio je ovaj grad kao malo tko u njegovoj povijesti.
Neke stvari su itekako vidljive, poput Muzjeva vučedolske kulture koji je izgrađen ponajviše njegovom zaslugom. No, ono nematarijalno djelo još je i veće – Durman je svojim istraživanjima toliko pomaknuo spoznaje o Vučedolu. Zahvaljujući njemu otkrivene su brojne tajne stare 5.000 godina.
Recimo, i sama činjenica da znamo koliko daleko u povijest seže vučedolska kultura njegovo je otkriće. Kad je kao mladi student arheologije slušao o slavnom nalazištu pored Vukovara, učili su ga da je riječ o drugom tisućljeću prije Krista. Nakon njegovih istraživanja, danas znamo da sve treba pomaknuti tisućljeće unatrag.
“Nisam nikada pomislio da bih mogao dobiti tako veliku nagradu, ali evo, netko je prepoznao moj trud. Od 1981. istražujem Vučedol i s njim sam se nekako saživio. Kada sam prvi put službeno u ime svog Odsjeka za arheologiju došao u Slavoniju i upoznao vučedolsku kulturu, shvatio sam da više neću otići odavde. Tijekom tih istraživanja naučio sam da je, u ono vrijeme kada je vučedolska kultura živjela, to bila najviša razina civilizacije u svijetu. Vučedolska kultura svijetu može pokazati kako je izgledala prošlost Europe”, rekao je prilikom dodjela nagrada ovaj Zagrepčanin rođen 1949. godine, ne skrivajući ponos.
Naravno, njegov značaj nije samo lokalni, za Vukovarce. Jednako je bitan i za svoju struku. Dobitnik je nagrade Hrvatskog arheološkoga društva Don Frane Bulić za životno djelo, baš zahvaljujući Vučedolu. Upravo su oni prilikom dodjele nagrade pojasnili koliko je Durman bio važan za izgradnju muzeja (koji je, treba reći, i fascinantno arhitektonsko djelo) te Arheološkog parka kao ‘nadogradnje’ same muzejske zgrade.
“Već sama arhitektura ostavlja bez daha i tjera na promišljanje. Profesor Durman uvijek je spreman objasniti precizno zamišljen plan, priču koja kroz igru svjetla i sjene, kombinaciju cigle i stakla utopljena u krajolik pokazuje nekadašnji način razmišljanja, nekadašnji pogled na okoliš koji se kroz spoj znanosti, prirode i arhitekture može razlučiti i danas. Vizionarski projekt danas gleda svjetlo dana i značajan je doprinos kako hrvatskoj znanosti i kulturi tako i hrvatskom turizmu koji zasigurno može pomoći i revitalizaciji života samog grada Vukovara i obale rijeke Dunav. (…) Svakako, Aleksandar Durman može ono što mnogi od nas ne mogu. On može gledati preko par stepenica, stvoriti cjelokupnu sliku i što je važnije od svega – Aleksandar Durman kroz cjeloživotno djelovanje pokazuje da može ostvariti svoje vizije i budućim naraštajima ostaviti pravo blago, a u Vučedolu i pravu kolijevku shvaćanja jednog davnog, ali i današnjeg vremena i cjelokupnu sliku svijeta.”
No, za jedno je ipak “kriv”. A to je spoznaja da u simbol Vukovara nije golubica, već jarebica. Ma koliko neke rastužilo što ovdje nije pronađen simbol mira, priča o jarebici još je fascinantnija. Put kako je od ceremonijalne kokoši, preko golubice postala jarebica možete pronaći na našem portalu.