Kao šestogodišnjak morao je napustiti Vukovar i otići u izbjeglištvo, na danas njegova slika s ponosom stoji na službenim stranicama Gimnazije Vukovar uz ostale istaknute polaznike te škole.
Riječ je o 35-godišnjem bivšem hrvatskom rukometašu Damiru Bičaniću koji, kako sam ističe, progonstva iz Vukovara se ne sjeća, no gdje god dođe s ponosom ističe da je Vukovarac.
‘Vukovar je moj rodni grad, no u njemu sam zbog rata i progonstva proveo samo nekoliko godina i išao u školu. Gdje god igram u svijetu i gdje god živim, uvijek ponosno kažem da sam Vukovarac i to se nikada neće promijeniti’, ističe Bičanić.
Kada je otišao te 1991. godine imao je šest godina i kako kaže, ne sjeća se ničega.
‘S roditeljima nikad ne pričam o ratu. Otac mi ne želi govoriti o logoraškim danima da me time ne optereti, a žao mi je samo što se ne sjećam kako je Vukovar izgledao prije rata. Odnosno, znam samo s fotografija koje su mi pokazivali roditelji’, pričao je Bičanić.
Put ga je iz Vukovara odveo u Umag gdje je otišao bez majke i oca. Nije mu bilo lako, pa je u sportu pronašao spas. Prvo je počeo igrati tenis, zatim se okušao u košarci, da bi na kraju ipak završio kao rukometaš.
Nakon mirne reintegracije vratio se u svoj Vukovar, gdje je završio gimnaziju, a istovremeno je igrao za Osijek. U tom je gradu upisao i pravni fakultet, koji je prekinuo 2004. kada je stigla ponuda iz Zagreba.
Poziv Medveščaka nije mogao odbiti, u tom se klubu zadržao dvije godine nakon čega seli u redove prvaka Zagreba. Nakon samo jedne sezone napušta Zagreb i odlučuje se za Španjolsku, za Ademar Leon.
U tom se klubu zadržao do 2010., a u to vrijeme i prvi put debitira za reprezentaciju na velikim natjecanjima. Dogodilo se to na Euru 2010. u Austriji kada je dio reprezentacije koja osvaja srebrnu medalju.
Španjolsku je u ljeto 2010. zamijenio Francuskom, gdje je sedam godina nosio dres Chamberyja. U reprezentaciji je bio uvijek tu, i dvije godine kasnije opet se okitio srebrom, ovog puta na Euru u Srbiji, a poraz od domaćina u polufinalu dugo ga je bolio.
‘Ja sam ipak Vukovarac i ne mogu reći da je to utakmica kao i svaka druga. Za mene ona ipak nosi dodatne tenzije’, govorio je Bičanić.
Ipak, posebno je ponosan na medalju osvojenu na Olimpijskim igrama 2012. u Londonu.
‘Velika je stvar sudjelovati na Igrama, a kamoli još osvojiti medalju’, isticao je.
U Hrvatsku se vratio 2017. u redove Zagreba, da bi veliku karijeru završio u svibnju ove godine.
‘Malo je čudno završiti karijeru na ovaj način i tome se nisam nadao. Ali život piše čudne priče i tome smo svi svjedoci u protekla dva mjeseca. Iskreno, pomiješani su mi osjećaji jer sam bio profesionalni sportaš od svoje 15 godine. Malo jesam tužan, ali s druge strane ostajem u klubu kojeg volim i bavit ću se poslom koji je vezan uz sport kojim se bavim cijeli život, tako da sam s te strane iznimno zadovoljan.’
U klubu je ostao kao direktor za međunarodne odnose i odnose s rukometnim institucijama. Mogli bismo reći savršena uloga za čovjeka koji ni nakon bogate karijere nije odustao od obrazovanja te završava studij gospodarske diplomacije.