Ovu lijepu vukovarsku priču započeti ćemo upoznavanjem s mladim učiteljem razredne nastave, Brunom Sekerešom. Ovaj mladi prosvjetni radnik veliki je zaljubljenik u nogomet i u splitski Hajduk. Neumoran, dobro raspoložen i organizacijski poduzetan predsjednik je vukovarskog Društva prijatelja Hajduka.
Dotično društvo ima više od dvije stotine članova koji se redovito druže, putuju na utakmice Hajduka, i one u Splitu i gostujuće…
No, ono što je uistinu najljepše kada ćemo predstavljati ovo društvo jest njihova namjera i aktivna djelatnost u – pomaganju ljudima. Kako živimo u vremenima bez dostatne empatije, a mnogi ljudi nam žive na rubu siromaštva i gladi, a tu ni Vukovar naravno nije iznimka, tako je i DPH Vukovar svoje postojanje poistovjetilo s humanitarnim radom, ne isključivo potporom Hajdukom. I u ovakvom nadasve zadivljujućem plemenitom radu ovi momci opčinjavaju naša srca, a mnogima mogu biti i istinski uzor.
Naš sugovornik, predsjednik vukovarskog Društva prijatelja Hajduka Bruno Sekereš koji se toliko zdušno našao u ovim aktivnostima odmah s početka razgovora nam govori:
“Ja vam nisam rođeni Vukovarac, rođen sam i živio sam u Donjem Miholjcu do 2006. godine. Od malih nogu bio sam gorljivi navijač Hajduka. Tako su me naučili u obitelji. No, kako život ide dalje tako su dolazile i promjeren. Potom sam u Vukovar došao poslom i ostao. Društvo prijatelja Hajduka nisam ja osnovao, neki naši mlađi zaljubljenici u Hajduk su. Ti mladi momci su članovi Torcide, ja sam bio s nekoliko njih u bliskim odnosima… Pa su mene predložili za predsjednika Društva, kao ja nisam ni premlad i neiskusan, a i nisam ni star ni nemoćan, tako sam postao predsjednik. To je bilo negdje 2013. i 2014. godine kada je usporedno s inicijativom udruge Naš Hajduk krenulo osnivanje društva prijatelja Hajduka po cijeloj Hrvatskoj. S kojima smo u kontaktu uvijek.”
*Što sve radite i koliko imate članova u vašem Društvu?
“Ove godine imamo otprilike 270 članova. Reći ću vam, na svaku utakmicu Hajduka, je li to klupsko gostovanje ili Hajdukovo domaćinstvo u Splitu, ide netko iz Vukovara. Nekad je riječ o većem broju navijača, nekad o manjem. Ali, nema utakmica da nema na njima članova našeg Društva. Naši vukovarski Hajduci skupe se s ostalim Slavoncima iz Osijeka, Đakova, Vinkovce i putuju gdjegod treba.
Oni koji ne odu na utakmicu gledaju na televiziji utakmicu u našim prostorijama. Gdje pritom smišljamo akcije i planove. Čak vam mogu reći da se u tim prostorijama družimo gotovo svakodnevno, sami ih održavamo i čistimo. Homogeni smo i svi smo usmjereni jedni na druge. Mi svake godine vjerujemo da će Hajduk biti prvak, kakvi bi mi to bili navijači da u to ne vjerujemo. Taj dan mora doći. I mi ga čekamo s neskrivenim nestrpljenjem. Ne pokolebaju nas ni kiksevi ni razočaranja, vjerujte u tom našem navijanju nema elemenata huliganizma, nesportskog ponašanja, ne zanima nas politika, mi samo nudimo, dajemo ljubav prema Hajduku i to nas čini istinski sretnim ljudima”, govori nam Bruno Sekereš.
No, uz navijanje za Hajduk postali ste prepoznatljivi po silnoj energiji kojom želite pomoći potrebitim ljudima. U vašim akcijama toliko je humanitarnih poteza, u nekim detaljima prije izgledate kao humanitarno društvo nego nekakva navijačka udruga. Otkud vam poriv za taj plemenit rad?
“Od početka jedan od ciljeva udruge, kako smo mi to već zamislili, bila nam je želja pomagati ljudima. Da o kroz takav lijepi rad promoviramo i našu udrugu i Hajduk i navijački pokret. Nije nam to teško palo, čak ću vam reći da uživamo u tome, zaista dajemo sve od sebe i to cijelo vrijeme. I naše humanitarne akcije u budućnosti mislimo samo povećavati, ne želimo stagnirati ili smanjivati sa svojim humanitarnim namjerama”.
Imali smo zaista puno akcija, ne samo na području Županije vukovarsko-srijemske. Eto, imali smo nekoliko godina humanitaran turnir na koji su odlazile momčadi DPH iz cijele Hrvatske. Pritom smo skupljali sredstva i novce za prehranu učenika u vukovarskim školama. Pa smo imali akciju za ‘vukovarske leptiriće’, to je udruga roditelja za djecu s posebnim potrebama, i njima smo skupljali novce. No, djelujemo i po potrebi. Ne, ne umaramo se u tim akcijama…
Kad je došlo ono neugodno korona razdoblje pojačali smo rad, spojili smo se sa Socijalnom samoposlugom, raznosili smo po Vukovaru šunke za Uskrs, tražili ljude kojima treba pomoć i ugodno smo iznenadili. Posla uvijek ima. Išli smo i na Banovinu nakon razornog potresa, Društvo prijatelja Hajduka Vukovar i Torcida su jako povezani i spajamo se u tim teškim, zahtjevnim akcijama. Tu postoji znak jednakosti. Mlađi dečki se prvi odazivaju na te stvari. Za Banovinu smo i skupljali potrepštine, a bilo je i puno naših članova koji su tamo išli baš raditi i pomagati ljudima. Na to smo jako ponosni. Nedavno smo imali i veliko nevrijeme i ti mladci su se odmah organizirali i išli popravljati krovove po okolnim selima. Tu su već postali pravi majstori”.
Je li vam se ljudi i sami obraćaju za pomoć kada ste tako velikodušni i plemeniti?
“Da. U Vukovaru ima u puno socijalnih slučajeva. Ima tu dosta ozbiljnih situacija, a ni mi nismo svemoćni baš. Mi znamo da ne možemo svima pomoći. Ali, kada je nešto ozbiljnoodmah reagiramo, promptno i hitno. Nama reklama ne treba. Opet ističem, ne želimo ulaziti u nikakve političke priče, mi pomažemo onima kojima pomoć treba. Tu počinje i završava naša misija. Mislim da je to pošteno i korektno od nas. U Vukovaru postoje i druge navijačke skupina. Nemamo problema s ostalima, mi se ponašamo odrediti samo sportsko i humanitarno. Ništa drugo nas ni najmanje ne zanima. Imamo svoj mir koji nam je potreban i u tome uživamo. Posebno smo sretni što smo na vukovarski Dan sjećanja domaćini torcidašima i svim Hajdukovim navijača iz Hrvatske i dijaspore, želimo ih lijepo ugostiti i onda zajedno krenemo u koloni do memorijalnog groblja.”
Bruno Sekereš ne krije da udruga koju vodi ima još ciljeva:
“Znamo da u Vukovaru ima puno navijača Hajduka. Sve ih lijepo pozivam da dođu u nađu udrugu, da se učlane, da postanu bitan dio naše lijepe zajednice. Dobrog druženja i posla uvijek ima, a čovjek se tako lijepo, lako i oslobođeno osjeća kada pomaže onima kojima nije lako. Možemo zajedno ići na utakmice, družiti se. Imamo i svoju Faceboook stranicu, gdje se može vidjeti koje smo sve akcije radili. I čekamo nove članove. I smo vam pravo društvo”!
***
Ponosni na legende iz Borova naselja i Nuštra
“Jako smo ponosni na Antu Mišu koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih bio kapetan Hajduka. On je tu naš, iz Borova Naselja. Bio je vrhunski nogometaš, pa i hrvatski reprezentativac. Oni stariji pamte njegove majstorije i njegovo domoljublje. Sretni smo što je danas uspješan trener. Bili bismo jako sretni kada bi ga jednom ugostili. Znamo da je sada trener u Saudijskog Arabiji, pomoćnik mu je Ardian Kozniku, u Al Adalahu.
Bivši vratar Hajduka Vladimir Balić isto je ‘naš’ tu iz okolice, iz Nuštra. Vele da je kao dječak išao a Hajdukove utakmice s tansparentom ‘Torcida Nuštar’. On je baš bio veliki Hajdukov navijač, njemu se san igranja u splitskom klubu ostvario. On je bio atraktivan vratar i navijači Hajduka su ga obožavali. Da, on je branio i za Vukovar. Kako je u Hajduku branio i disao za bijelu boju svjedoči da je 2005. godine dobio i navijačku nagradu ‘Hajdučko srce’.
***
Bili tići iz Vukovara
I danas ima Vukovaraca u Hajduku. Dva talentirana igrača Osijeka odlučila su svoje karijere nastaviti u omladinskom pogonu Hajduka. Riječ je o braći Dinu i Ivanu Slavki iz Vukovara. Ivano je 2009. godište, a Dino je godinu stariji. Prošlog ljeta Ivano je u dresu Osijeka bio najbolji igrač Memorijalnog turnira mlađih pionira Marko Svrtan, a on i brat prethodno su bili igrači HNK Vinkovci.
U juniorima Hajduka već se dokazao Vukovarac Šimun Hrgović, član ove čuvene generacije Hajdukovih juniora koji su dosegli finale Lige prvaka. Hajdukov dragulj igra na poziciji lijevog beka. Rođen je u Vukovaru, a Hajduk ga je doveo iz Cibalije. Njegova najveća vrlina je brzina, doslovno je uništavao igrače Dortmunda, a i mlade igrače Cityja na Poljudu. Nakon jedne od pobjede skinuo je dres i pokazao na majici natpis ‘Dida, ovo je za tebe’!
Šimunu je djed nedavno preminuo, a u hrvatskoj je javnosti poznato i da mu je otac Ivica bio sudionik Domovinskog rata te je u borbi na Trpinjskoj cesti dobio metak u vrat. Srećom, spasili su ga suborci koji su ga izvukli kroz polje kukuruza.