Vukovarski vodotoranj nekoć je bio drugi po veličini vodotoranj na svijetu, odmah iza rimskog.
Gradio se pet godina: izgradnja je započela 1963., a kao vodospremnik proradio je pet godina poslije. Visok je 50,33 metara, a u zemlju ukopan više od deset. Čim je izgrađen lokalni su ga mediji nazvali ‘Vukovarskim Eiffelom’.
A ima i jedna malo poznata zanimljivost, oko svoje osi nakrivljen je 18 centimetar. Nije to zbog razaranja, tako stoji još od 80-ih godina prošlog stoljeća.
Da je ovako impozantan zasluga je inženjera Aleksandra Rosea, koji je bio glavni projektant i Vodotornja i cijeloga vodoopskrbnog sustava Vukovara, a gradila ga je zagrebačka tvrtka ‘Hidrotehna’ prema projektu, također zagrebačkoga, projektnog biroa ‘Plan’.
A projekt Vodotornja pokazat će to vrijeme, u potpunosti je uspio. Vodotoranj je ubrzo postao simbolom grada, a nakon 1991. i simbolom obrane Vukovara i Hrvatske. Tijekom ratnog razaranja grada nije ga uspjelo srušiti ni više od 600 projektila, a gađali su ga samo zbog njegove simboličke važnosti. Naime, branitelji su svake noći penjali na vodotoranj i postavljali hrvatsku zastavu koja je okupatorima, prisjećaju se, od svega najviše smetala.
Oni stariji Vukovarci pamte i neka druga vremena, kad su ispijali kavice u Vodotornju. U njemu je, na visini od 34 metra, svojedobno bio smješten i i restoran koji je radio sve do početka 70-ih godina. Kad bi bilo lijepo vrijeme, tvrde neki, iz restorana je pucao takav pogled da se s njega vidio i Papuk i Psunj, a na drugu stranu čak i Subotica. U srpnju 1970., međutim, popustio je čelični vodospremnik – nalazio se iznad restorana – iz kojeg je iscurilo petsto kubnih metara vode i poplavilo obližnje ulice. Nakon tog incidenta naglo je pala popularnost restorana pa je nakon sanacije pretvoren u urede koje je godinama poslije koristio vukovarski Vodovod.
Vodotoranj je, inače, građen na ulazu u Mitnicu, u predjelu koji se zove Najpar bašča koja je dobila naziv prema obitelji koja je nekoć tu stanovala. Prije izgradnje bilo je to vrlo popularno vukovarsko izletište gdje su se održavale razne proslave, a Najpari su tu svojedobno imali i konačište.
Vukovarci odnedavno opet imaju priliku tu popiti kavu. Nakon obnove nije zaživio novi restoran, no u podnožju je uređen park s vidikovcem prema Dunavu te kafićem i dječjim igralištem. Inače, okoliš Vodotornja pomno je uređen opločnicima tvrtke ‘Beton Lučko’, koja je nesumnjivo najznačajniji proizvođač betonske galanterije u nas.
Inače, od istog proizvođača, Betona Lučkog, na dijelove armirano-betonskih zidova vukovarskog Vodotornja pričvršćena je metalna podkonstrukcija na kojoj su ovješene betonske obloge od specijalnog visokovrijednog betona (UHPC) čija je primjena još u samim začecima.
Sam Vodotoranj obnovljen je u stanju kojem je zatečen, odrađeni su tek minimalni popravci neophodni za njegovu stabilnost. No, novi život potpuno je udahnut u unutrašnjosti koja je spektakularno preuređena.
Jednom kad uđu, posjetitelje čeka uspon od 211 stuba do Memorijalne sobe (postoji, dakako, i dizalo, no prava je šteta propustiti priču). Svaka rupa na Vodotornju je ostala pa se putem može osjetiti sva simbolika 1991. godine. A kad napokon posjetitelji dođu u Memorijalnu sobu, svojevrsni muzej, na sedam se ekrana na hrvatskom i engleskom jeziku vrte se multimedijske priče o obrani Vukovara i stvaranju Hrvatske.
Iznad tog ‘muzeja’ Memorijalnom stazom – čiji uspon simbolizira bitku za hrvatsku neovisnost – put vodi do konačnog cilja: spektakularnog vidikovca. Odatle seže, kako Vukovarci kažu, “najponosniji pogled u Hrvatskoj”.