„Nikada neću zaboraviti krupne suze radosnice braće u prslucima kada je Gogo predavao 5400+ potpisa za osnivanje Centra za autizam u Osijeku, iste takve suze kada smo pred brata Mrvicu izvezli njegov novi trike kako bi i bez noge nastavio voziti niti duševni mir i radost kada realiziramo Vukovarske motomrazove pa djeci i osobama s teškoćama dijelimo poklone u bolnicama i institucijama diljem grada“, započinje priču Nenad Barinić, ponosni predsjednik vukovarskog Sportskog moto kluba “Golubica” i humanitarac kakvog rijetko imamo prilike susresti. Oni koji ne poznaju Nenoosa i njegove prijatelje prvo će na njima zamijetiti upečatljive crne kožnjake s grbom koji krasi Vučedolska golubica uokvirena pleterom, no u svom rodnom gradu ovi su bradati dečki svima dobro poznati heroji i ljudine koje s maslinovom grančicom u ruci patroliraju na prvoj crti obrane, godinama nakon kraja Domovinskog rata.
„Inače, do rata smo se zvali rokerima, a naknadno je nakon rata uobičajeni naziv postao bajker. Znate, biti bajker način je života, nikako profesija. Još davno je rečeno da se bajker ne postaje već se rađa i u svom odrastanju i postizanju zrelosti profilira se kroz sve aktivnosti i interese“, pojašnjava nam Barinić koji je 2010. primio Povelju Vukovarsko srijemske županije za humanitarni rad i izniman doprinos kulturi i očuvanju prirode. A „Golubica“ kojom predsjeda nije nikakvo tajno društvo što bi mnogima zagolicalo maštu zbog filmova poput Mad Maxa, već velika, skladna i miroljubiva obitelj koja poštuje jasan kodeks ponašanja.
„Međusobno se nazivamo braćom i uvijek smo tu jedni za druge u bilo kojoj situaciji. U slučaju potrebe, bajkerska sloga daje vojsku koja zajednički rješava svaku potrebu ili projekt. Iza zatvorenih vrata imamo sastanke, zajednički donosimo odluke i imamo razgovore koji nisu za javnost, jer su to naše interne stvari. Onoga trena kada izglasamo nešto i krećemo u neki projekt, ili ga odradimo u tajnosti ili ga odrađujemo javno“, govori nam Barinić i otkriva kako klub broji 20 punopravnih članova, pet mladih stažista i 13 potpomažućih članova. Većinom su to višestruko pohvaljivani i odlikovani hrvatski branitelji i dragovoljci, pripadnici MUP RH-e, HOS-a i ZNG RH (HV), Legije stranaca te umirovljeni HRVI sa suprugama, a svima je cilj samo jedno.
„Želimo potisnuti PTSP i negativne aspekte sve težih životnih prilika i prikloniti se podizanju tolerancije i nenasilja kao i neutemeljenoga mišljenja okoline da su bikeri osobe problematičnoga ponašanja. Baš zato, članovi Sportskog moto kluba „Golubica“ djeluju na način da pomažu okolini i onima kojima je pomoć najpotrebnija, u trenutku ili retroaktivno“, napominje nam ovaj strastveni crtač stripova i umirovljeni policajac koji također slovi za najuspješnijeg hrvatskog crtača fotorobota. A iza njega i ostalih bajkera iz kluba koji je osnovan u lipnju 2009. godine doista je pozamašan niz zahtjevnih i emotivno teških projekata koji razbijaju nezasluženi stereotip. Jedan od njih se Bariniću posebno urezao u srce.
Kao roditelji autističnog sina Domagoja, Nenad i njegova supruga Jaca odlučili su pred cijelom Hrvatskom otvoriti dušu i zamoliti sve prijatelje bajkere, humanitarce i dobre ljude da se pokrene akcija za potpisivanje peticije Građanske inicijative „Slavonija u borbi za izgradnju centra za autizam u Osijeku“, za što je bilo potrebno prikupiti nemalih 5000 potpisa.
„Hrvatski branitelji i domoljubi svojim potpisima stali su složno bez pitanja u obranu djece sa autizmom, kao i 1991. u obranu Hrvatske. Zahvaljujući našoj inicijativi, peticiju su potpisivali domaći bajkeri na otvorenju moto sezone Vukovarsko-srijemske županije, prilikom defilea Bljesak, na Karavani za život, na moto susretima diljem Lijepe naše i uz nesebičnu pomoć ljudi koji žive život na dva točka. Osim toga potpisi su se prikupljali u Austriji, Njemačkoj, Australiji, na komemoraciji u Bleiburgu, ali i na komemoraciji u Borovu Selu, po suncu, kiši i vjetru“, prisjeća se. I baš svaki trenutak na kraju je vrijedio. Tog 11. lipnja 2015., nakon toliko truda konačno su osjetili ponos i olakšanje. Miljenik kluba i ambasador dobrih namjera Domagoj Barinić u koloni motora dovezen je u Osijek gdje je predao čak 5400 potpisa, kao doprinos „Golubice“ inicijativi za osnivanje Centra, a danas se upravo u toj instituciji pomaže mnogobrojnoj dječici i roditeljima u osposobljavanju za samostalan život.
I to nije jedni put da su ovi bajkeri mislili na najmlađe. Od Adventa 2009. uz pomoć Grada Vukovara Barinić i ekipa sastaju se na tajnoj lokaciji i uz vatru iz kamina slažu nekoliko stotina identičnih paketića za mališane i osobe kojima treba omogućiti poseban Božić. Zahtjevna je to akcija koja se priprema kroz cijelu godinu, sve kako bi odjeveni u Djedove Božićnjake na motorima posjetili udruge za osobe sa poteškoćama u razvoju, školu, bolnicu, vrtiće, jaslice…
„Nerijetko se vraćamo kući s bolnim bubrezima, upalom grla ili čak i pluća i pojačanom reumom, ali sretni! Često nas zovu da dođemo negdje dalje, ali to je nažalost nemoguće organizirati. No, u sklopu ove božićne akcije, ovisno o sredstvima, svake godine odradimo i najmanje jednu donaciju van znanja medija tamo gdje smatramo da je najpotrebnije“, ističe Nenad koji s kolegama bajkerima iz moto kluba „Veterani Slavonije i Baranje“ i FBC Biker radija trenutačno pomaže i mladiću Ivanu i njegovoj majci Ivanki Kralj čiji je dom stradao tijekom potresa u Sisku.
Naime, 20-godišnji Ivan osoba je s posebnim potrebama, ima 17 dijagnoza, ne vidi na desno oko, a iza njega su četiri operacije tumora kralježnice. Nakon potresa mladića je obuzeo strah i više se ne želi vratiti u Sisak. Njegova dječja soba bila je puna moto obilježja, a nakon kobnog trenutka majci i Ivanu ostao je samo koji komad odjeće i mladićeva liječnička dokumentacija koju je Ivanka uspjela spasiti. A slavonski bajkeri odmah su znali kako razveseliti traumatiziranog momka pa su motorima došli u Osijek gdje se smjestio s majkom i ispunili mu želju, provozali ga trike-ovima po Jugu 2.
„Tijekom druženja Ivanu i Ivanki obznanjeno je da se ne moraju bojati potresa i da se Ivan više se ne vraća u Sisak jer ostaju u Slavoniji. Naš je cilj da ih stambeno zbrinemo u Tenji. Uputili smo apel građanima i bajkerima i prikupljamo novac za novu kuću kako bi Ivan mogao biti blizu osječke bolnice radi terapija. Novi dom samo što nije gotov!“, otkriva nam Barinić sa smiješkom na licu.
No, na spomen nekih tema smiješak se briše s lica. Iako su prošle godine postoje ljudi, događaji i mjesta koje ni on i ostali članovi „Golubice“ neće zaboraviti, a isto tako ni pustiti da padnu u zaborav. Domovinski rat obilježio je njihove živote, a upravo će se Barinićevo ime pamtiti zbog još jednog herojskog poduhvata. Naime, on je idejni začetnik i dizajner Spomen-doma Bogdanovci, koji slovi za najljepši mali spomen dom u Hrvatskoj, posvećenog hrvatskim braniteljima i civilima stradalima 1991. godine u tom selu, kao i tijekom 2. svjetskog rata. Osmišljavanje i realizaciju projekta Nenoos je s ostalom braćom iz kluba „pro bono“ dovršio u manje od šest mjeseci.
„Na obilježavanju ove tužne 25. obljetnice i otvorenju bilo je ljudi koji su možda zazirali i gledali bradate i kosate bajkere u kožnim jaknama i prslucima, s maramama… Bajkeri su svakako odudarali od ljudi u lijepim odijelima, košuljama i kravatama. Mnogi nisu znali da su Spomen-dom napravili upravo ti grubijani koji su stajali sa svojim ženama, također u prslucima, negdje sa strane”, emotivno će Barinić pa podsjeća i na to da su članovi „Golubice“ u suradnji s navijačima Torcide napravili ogroman mural na zgradi u centru Bogdanovaca kao podsjetnik da su heroji iz ovog mjestašca jedini u Hrvatskoj 5. svibnja 1991. svojim tijelima zaustavili kolonu od 17 tenkova i vratili ih nazad.
„Izrada samog murala trajala je po danu i noći od 23. do 25. studenog 2018. po izrazito lošem, vjetrovitom i kišnom vremenu na niskoj temperaturi. No uspjeli smo. Muralom je tada zaokružena priča uređivanja centra Bogdanovaca kao mjesta pijeteta – Spomen dom, bina i mural“, ponosno nam govori. Sada pak krče terene u Vukovaru za budući Spomen dom HOS-a te razmišljaju o njegovom idejnom dizajnu. Svake godine 20. studenog, točno u 20 sati, obavezno zapale svijeću na Memorijalnom groblju Vukovar, kod Spomen doma Ovčara i grobnice Ovčara te ugošćuju hodočasnike bikere u tužne dane obljetnica sjećanja na žrtvu Vukovara. Kad se ukaže prilika sudjeluju na tribinama o Domovinskom ratu na fakultetima diljem Hrvatske, kao i na raznim braniteljskim turnirima, donacijskim priredbama i karavanama… „Nema gdje ih nema“.
„Osobno volim reći da mi bajkeri ne moramo biti dobri, možemo mi biti i onakvima kakvima nas smatraju. Međutim, u svim situacijama kada zakazuje zdravstveni sustav, dođe do elementarnih nepogoda ili bilo koje situacije da negdje ili nekome treba pomoći, dolaze upravo ovi ‘loši’ momci“, poručuje Nenad i dodaje da Vukovar uvijek predstavljaju u najboljem svijetlu gdje god krenu te da se rasno, vjersko i nacionalno vrijeđanje te širenje mržnje po bikerskom kodeksu ne tolerira.
A ako ste do kraja ovog teksta pomislili da se učlanite u „Golubicu“, znajte da to nije jednostavno kao upisati se u teretanu.
„Osoba zainteresiranih za ulazak u klub uvijek ima. Mladih imamo, jedan je sa nama od vrtićke dobi, a danas je punoljetan i dobio je 80% oznaka, „boja“ kluba, a po ispunjavanju zadnjeg uvjeta dobiti će status punopravnog člana. Gledajte, mladi su uvijek zainteresirani, ali ipak trebaju ući u ovaj svijet tek nakon stjecanja nekog iskustva“, mišljenja je ovaj iskusni bajker. Iako član kluba može biti svaka punoljetna osoba, državljanin RH, koji posjeduje vozačku dozvolu A kategorije i motor, te prihvaća Statut kluba i podstatutni akt, do punopravnog članstva dugačak je put.
„Ako smo svi suglasni nakon razgovora se kandidata prima u klub kao mladog člana, stažiranje, uz budno oko mentora, traje minimalno šest mjeseci“, otkriva. No, činjenica da je netko primljen na stažiranje ne znači automatski i da će biti uz bok starješinama.
„Nije dovoljno znati voziti motor i željeti ući u klub. Osobama koje su problematičnog ponašanja, ne poštuju druge ili su česti počinitelji prekršaja u prometu ne želimo u svojim redovima. Kao i one koji misle da se poštovanje može kupiti novcem“, iskreno će Barinić.
„I za kraj bih zamolio sve one koji su pročitali ovaj članak, a sudionici su prometa na cestama. Sjetite se ovog članka i onoga što radimo; sjetite se i kada nam oduzimate prednost ili najjednostavnije ne date pokazivač smjera – na dva točka nemamo ravnotežu kao vozila sa četiri i više točkova, ne možemo stati u trenutku, a na kraju i mi smo ljudi raznih zanimanja, prvenstveno ljudi sa obiteljima i djecom koji nas od kuće ispraćaju kada polazimo bilo gdje i očekuju da im se živi i zdravi i vratimo“.