Zamijeniti Stradun za Dunav i spojiti u svojoj biografiji dva tako različita grada kao što su Dubrovnik i Vukovar, prilično je neobičan potez: migracija je tipično sezonska i ide u suprotnom smjeru, iz Slavonije prema moru. No, Ivana Džamarija Tadić, rođena Dubrovčanka, obrće očekivanja – ne samo u izboru grada za život, nego i u svojoj
karijeri koju je posvetila odbojci.
Uspješna trenerica seniorske momčadi u vukovarskom ženskom odbojkaškom klubu ENNA i pomoćna trenerica juniorske reprezentacije Hrvatske, Ivana Džamarija Tadić, u proteklih desetak godina u klubu u Vukovaru učinila je pravo čudo. ŽOK ENNA Vukovar jedan je od najuspješnijih ženskih ekipnih kolektiva ne samo u Vukovarsko-srijemskoj županiji, nego i u Slavoniji, a veliku ulogu u tome imao je upravo angažman ove energične mlade žene.
“Neki mi znaju reći u čudu: ‘Ti iz Dubrovnika, pa došla u Vukovar’. Ali ja mislim da je privilegija živjeti ovdje: grad je mali, nudi smireniji život, a ljudi se druže, surađuju, topli su, i kad nemaju puno, dat će ti sve. Toplina je ono što me veže za Vukovar”, kaže Ivana koja dio nostalgije za morem kompenzira ljetnim boravkom u rodnom gradu uzimajući tako najbolje od dvaju gradova naše zemlje. U klub je došla kao igračica, još 2007. godine, u doba kad Dubrovnik još nije potpuno preplavila turistička vreva, pa su joj se dva grada činila sličnijima nego što se iz medijske slike moglo zaključiti. Ostala je pet godina, vratila se u Dubrovnik, pa ponovo došla – ovaj put trajno, s diplomom trenerice – kad je vodstvo kluba preuzela njezina bivša suigračica Marijeta Majer.
Odbojkašice slave šezdeseti jubilej
“Vukovar živi cijelu godinu i netko tko ovdje ima posao, može sasvim lijepo živjeti. Mediji prikazuju neku sliku koja nije realna, u stvarnosti nam najveći problem nisu nacionalne podjele nego nezaposlenost. Ja sam zadovoljna, imam dobar posao, klub ima dobrog sponzora, grad nas podržava, imamo kompletnu potporu. Problem je što mladi odlaze, to se baš osjeti. Mnoge izgubimo čim završe srednju, odu na faks ili s obitelji u Njemačku, Irsku…”, kaže Ivana.
Ove godine vukovarska odbojka slavi svoj šezdeseti jubilej. O uvjetima koje grad nudi, Ivana ima samo riječi hvale. „Uvjeti su vrhunski, imamo sve”, kaže i spominje da je na takvoj razini, osim ENNA-e Vukovar, jedino zagrebački klub Mladost. To mogu zahvaliti i potpori koju imaju u glavnom sponzoru Energiji naturalis čiji se akronim ENNA nalazi i u imenu kluba. Riječ je o poslovnom sustavu čija je perjanica poslovanja Prvo plinarsko društvo koje je osnovano baš u Vukovaru 2001. godine te i dalje ima sjedište u tom gradu
Na čelu ŽOK ENNA Vukovar je Marijeta Majer koja je u klub stigla kao igračica, a sada ga vodi s predanošću i kreativnošću koja dovodi do rezultata: klub je u nacionalnoj superligi četvrti u poretku, a raste mu i broj članica. Upravo ovo potonje velik je i neobičan uspjeh u gradu iz kojeg su se proteklih godina iselile tisuće ljudi.
Usmena predaja
„Profesionalna postignuća su nam važna, naravno, ali barem jednako toliko nam znači i što se sve više djevojčica upisuje u klub i što nam članstvo stalno raste, tako da sada imamo preko 120 članica. Za ovako mali grad, u kojem je iz godine u godinu sve manje djece, to zaista puno znači”, ističe Marijeta Majer. Klub je u protekle dvije godine prošao kroz teško razdoblje zbog pandemijskih restrikcija. Uspjeli su iz tog izazovnog perioda izaći gotovo neokrznuti – dijelom i zbog snalažljivosti trenera, koji su imali odriješene ruke da u odabiru lokacija i resursa budu domišljati i otvoreni.
„Vukovar je idealan za odbojku. Malo koji grad ima tako velik sportski kompleks, a u toplijem periodu godine, osim sportske dvorane imamo na raspolaganju riječni otok ada, odbojkaški teren na pijesku, šetnicu uz Dunav, vukovarsko kupalište, park šumu”, kaže Ivana Džamarija Tadić.
Čini se da odbojka prolazi kroz svojevrsnu renesansu: sport je u cijeloj Hrvatskoj sve popularniji, medijski vidljiviji, sa sve punijim dvoranama.„Zaista se može govoriti o renesansi odbojke. Hrvatski odbojkaški savez ima velike zasluge u tome jer je počeo ozbiljno raditi na promociji tog sporta, puno ulaže u marketing, a aktivirali su se i sami klubovi, koji sve više koriste prednosti društvenih mreža da prodru do publike. Ima zgodnih inicijativa, poput navijačkih rekvizita i dodjele nagrada na utakmicama, ali u našem malom gradu usmena predaja je još uvijek vjerojatno najbitnija”, ističe Marijeta Majer i dodaje kako snaga kluba raste s njegovom komunikacijom s građanima.
„Naše seniorke uključene su u organizaciju brojnih društvenih događanja u gradu i to djeluje poticajno na mlade cure koje u njima vide uzor”, zaključuje voditeljica kluba. Svaki roditelj zna koliko je dragocjeno ponuditi djeci zdrav uzor u ovom vremenu površnosti, ispraznosti i cinizma.
ŽOK ENNA njeguje taj „zdravi đir” na koji Vukovar reagira s neobično velikom i toplom podrškom. Naime, tribine na njihovim domaćim utakmicama godinama su ugodno popunjene, što je cilj prema kojem drugi gradovi streme. „Djelovati u malom gradu, u maloj sredini, netko može vidjeti kao prepreku, ali to je zapravo naša prednost. Ljudi se ovdje poznaju i dišu kao jedno, prođete gradom i znate većinu ljudi koje sretnete, Vukovar ima toplu obiteljsku dušu, i dijeli s nama sve, i pobjede i poraze. To je naša snaga”, zaključuje Majer kojoj je želja da klub preraste u pravu akademiju s vlastitom dvoranom i trenerima zaposlenima na puno radno vrijeme,koja bi s djecom radila tijekom cijelog dana.
Neizbježno je pitanje o suživotu u ranjenom gradu. „ŽOK ENNA Vukovar miješani je klub”, kako kažu trenerice, „ima cura koje su srpske i hrvatske nacionalnosti, nikad se to ne gleda, a atmosfera je sestrinska, obiteljska”. Iako je jako ambiciozna, to joj je važnije i od rezultata. „Rezultat na ljestvici se zaboravi, ali prijateljstvo ostaje. Cure se druže, izlaze zajedno, ima ih iz drugih dijelova Hrvatske, iz Rijeke, Splita. Najstarija cura u mojoj ekipi je 2000. godište, ta djeca trebaju živjeti svoju mladost u svome vremenu, a ne biti zarobljene u prošlosti koju nisu doživjele, u koju ih okolina gura”, poručuje Ivana.