Prije dvije godine u sportsku dvoranu u Borovu na utakmicu osmine finala Kupa Hrvatske u rukometu stigao je dvostruki europski prvak, PPD Zagreb. U spektaklu pred prepunim gledalištem svladali su domaći HRK Borovo s 40:29.
Bila je to svakako najveća rukometna utakmica koju je Vukovar vidio, a potvrđuje nam to i predsjednik Borovčana Ivan Polhert. Uz malu opasku.
“Mislite ‘najveća utakmica koju je vidjelo Borovo’? Ovdje se igralo, kod nas. Inače, osim Bičanića, koji je ‘pravi’ Vukovarac, sve ostale vukovarske sportaše koje znate su Borovčani! Od Ante Miše do Siniše Mihajlovića, Mirne Jukić, Sandre Paović…”, pojasnio nam je.
“Ovdje se često znaju igrati prigodne prijateljske, igrale su i reprezentacije, ali ovo je bila prava, službena… Spojio nas je ždrijeb, mi smo kao najmanji klub ušli u osminu finala i dobili najbolji klub u Hrvatskoj”, pojašnjava nam razloge zašto ovu utakmicu smatra najvećim rukometnim događajem u Vukovaru… Dobro, u Borovu.
Uspomene na susret i dalje su žive, tim više što su rukometaši pružili odličan otpor.
“Zagreb je došao praktički s najjačom ekipom, samo bez Vorija i Horvata koji su se vraćali s Europskog prvenstva. Izgubili smo svega 11 razlike, dali čak 29 golova, što nije mala stvar za momčad iz trećeg ranga natjecanja protiv suparnika iz ‘nultog’ ranga, što SEHA zapravo jest. Dvorana je bila puna, oko 2.000 ljudi, još su se i naplaćivale ulaznice, a sav prihod je uplaćen u humanitarne svrhe“, prisjeća se prvi čovjek borovskih rukometaša zadnjeg dana siječnja 2018. godine.
No, ne pamte rukometaši Borova tu 2018. samo po kup susretu. Bila je to doista sezona za pamćenje.
“Je, bili smo u naletu. Drugu ligu smo osvojili praktički bez poraza, s najviše datih i najmanje primljenih golova, sa sedam bodova prednosti. Ušli smo u ‘Prvu B’ ligu, no na žalost kratko je trajalo.”
Tijekom ‘prvobeligaške’ sezone istupili su iz natjecanja, no nisu presudili (samo) financijski razlozi – problem je bio daleko širi.
“Tu je i nerealan pristup Saveza obvezama. Primjerice, mi smo morali odigrati 26 ‘prvobeligaških’ utakmica, druga ekipa još toliko trećeligaških, tu smo došli već do 52 utakmice u sezoni! Pa tu su i junori, tj. stariji kadeti…. Da ne spominjem mlađe kadete, početnike. I od boljih klubova od nas nerealno je imati takva očekivanja, toliko trenera, termina, putovanja…”, pojasnio je.
Krenuli su otpočetka, a sad im je – kao i svima drugima – najveći problem korona.
“Prošla sezona je, na žalost, prekinuta. Odigrali smo proljetos četiri kola i stalo je sve, ove sezone smo odigrali tri, a sad ne igramo već mjesec dana jer su nam tri utakmice bile odgođene.”
Rezultat im sada nije prioritet, najvažniji im je rad s mladima, ali i stvaranje vlastitog trenerskog kadra.
“Da, malo smo bacili akcent na klince, složili smo dvije generacije, 2004. i 2006. godište. Ponosni smo na njih, ne zato što su toliko talentirani, nego što smo uspjeli da 18 djece ‘zavežemo’ u ciklus od četiri godine. To je fantastična stvar! Trudimo se oko njih, zadnje dvije godine redovno smo igrali na međunarodnim turnirima, ljeti bi išli u Banja Luku, zimi u Prešov, tako da smo pokrenuli klub u tom dijelu. Sad nas je opet malo sasjeklo zbog korone, pomalo se i bojim kako će se rukomet iz ovog izvući. Posebno nam je žao jer smo se trenerski ‘opremili’, odškolovali smo naše igrače od kojih još četvorica igraju aktivno!”
Kad smo kod trenera, ima i jedna zanimljivost iz povijesti kluba koja kaže da je ovdje nekad bio trener i Ante Kostelić. Doduše, u ženskoj sekciji kluba koja se u međuvremenu razdvojila od muškog segmenta HRK Borovo.
“Da, ženska ekipa je kroz povijest bila uspješnija od muške. Povijesno gledano, prije raspada bivše države bilo je pitanje dana kada će djevojke ući u prvu ligu. Tada mi je igrala i supruga, Divna Čukvas, koja je najbolji strijelac u povijest ‘Borova’. Ona me je i uvela u rukomet, ja sam inače nogometaš. Igrao sam za Borovo i bio kapetan svih selekcija, do pinorske do seniora, a i omladinski reprezentativac Hrvatske u generaciji Zlatka Vujovića“, otkrio nam je.
Kostelić je, kaže, bio trener u dva navrata.
“Jednom je vodio momčad zadnjih par kola i u kvalifikacijama kad se iz Druge ušlo u Prvu B, jednom je trener cijelu sezonu.”
“I on je živio u Borovu, pa i Ivica je tu išao u osnovnu školu!”, dodao je. Čisto da se zna odakle stižu najbolji sportaši u Vukovaru!