Boks, književnost i poezija. Ovo je priča o Boksačkom klubu Borovo, najstarijem sportskom društvu u Vukovaru, osnovanom još 1937. godine. I priča o mlađahnoj boksačici ovog sjajnog kluba, Stelli Ristović. Koja piše priče. I to kakve, sjajne…
Zato ćemo ovu priču početi s dijelićima biografije najvećeg hrvatskog sportaša svih vremena. Mate Parlova. Svjetskog, olimpijskog i europskog prvaka! Mate Parlov, taj sportski gorostas širokog srca i velike duše obožavao je poeziju i književnost. Mnogima je to bilo nespojivo s njegovom žestinom u boksačkom ringu.
Oni koji su ga dobro znali svjedočili su da se prije vrlo važnih borbi (otprilike sat vremena prije), Mate Parlov psihološki pripremao za borbu čitanjem hrvatske književnosti i poezije. Znao je katkad nešto i napisati, pjesmu, pričicu… Posebno je volio hrvatske pjesnike, primjerice Tina Ujevića, čije je stihove znao i napamet. Sve Tinove pjesme znao je napamet, svoj recital završavao bi stihovima iz Tinove pjesme “Ganutljive opaske“. Recitirao je kao od šale Ujevića, Šimića, Matoša, Krkleca… Citirao je Platona i Aristotela.
Stella opčinila talentom, ne samo sportskim već i za pisanje
Vratimo se mi na Boksački klub Vukovar. Koji je svojevremeno i u bivšoj državi bio u vrhu, s Pulom najbolji u Hrvatskoj. Početkom Domovinskog rata 1991. godine, BK Borovo zajedno s Vukovarom i njegovim žiteljima teško stradava, uništena je sva vrijedna dokumentacija, trofeji, oprema, a klupske prostorije su zapaljene i porušene. Obnova je podigla klub iz pepela, a ne samo sportsko zanimanje za ovaj klub pobudila je jedna mlada dama. Koja je opčinila sve ne samo svojim sportskim, boksačkim talentom, već i nadarenošću za književnost, za pisanje priča.
Predsjednik Boksačkog kluba Borovo Nikola Volarević oduševljen je pojavom Stelle u klubu kojeg vodi. Priča nam:
“Prošle godine Stella Ristović je bila druga u Hrvatskoj, ove sezone bi možda bila i prva, no propustila je natjecanje jer se spremala za fakultet. Sada se vratila treninzima, rapidno napreduje, te očekujemo nove sjajne rezultate. Riječ je o djevojci snažnog karaktera, tople duše i pobjedničkog mentaliteta.”
A u svibnju ove godine mlada, 18-godišnja Vukovarka Stella Ristović čekala je polaganje mature. Vrijedno se pripremala, svjesna da pred njom stoji život kojeg sama tka, a da je riječ o nevjerojatnoj djevojci potvrdilo je jedno natjecanje. Na kojeg se ona, aktivna boksačica iz BK Borovo, prijavila.
Riječ je o natječaju Ministarstva hrvatskih branitelja za najbolje srednjoškolske priče. Bio je to treći po redu Javni poziv za dodjelu nagrade za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj.
Zbog velikog broja priča vrednovanje je ove godine obavljeno u četiri kruga: u treći krug vrednovanja ušlo je 27 kratkih priča o Domovinskom ratu s najviše postignutih bodova u prethodnim krugovima, dok u četvrtom krugu Povjerenstva posebno vrednovalo najboljih 14 kratkih priča o Domovinskom ratu s najviše postignutih bodova u trećem krugu, poručili su iz Povjerenstva za vrednovanje. Kako su istakli u Ministarstvu, kriteriji vrednovanja bili su: jezično-stilske i estetske vrijednosti, uspješnost interpretacije teme te autentičnost prijavljenog rada.
Priča baca u očaj i trans, a završava s nadom i mirom
I pazite sad, prvu nagradu u neto iznosu od tri tisuće kuna osvojio je rad „Dio mene” autorice Stelle Ristović, učenice četvrtog razreda iz Gimnazije Vukovar, a mentorica radu je bila Damira Nujić. Mlada boksačica Stella Ristović napisala je priču s temom – Žene u domovinskom ratu.
I ta njena priča opčinila je one koji su ocjenjivali radove tematski je toliko teška i zahtjevna, usto i traumatična. Jer, govori, s pričom u prvom licu, o silovanjima tijekom Domovinskog rata. Priča je i gruba i nježna, sentimentalna, jeziva, poučna i frapantna.
I napisala ju je maturantica, boksačica, djevojka iz vukovarske gimnazije, kao da je iza nje deset napisanih knjiga klasične literature. Iz srca, duše, cijelim svojim bićem predala se rečenicama, slogovima, fabuli… Priča čitatelja najprije baca u očaj i trans, a završava s nadom i mirom, životom kakav bi morao biti…
“Sjela sam za laptop i pisanje je počelo samo od sebe”
Stella Ristović sama priznaje da se poprilično dvojila koju će točno temu izabrati, nakon što ju je profesorica Nujić predložila da napiše priču o ulozi žena u Domovinskom ratu. Pa priča:
„Profesorica Nujić mi je predložila da pišem o ženama u Domovinskom ratu. Najgora je bila priprema pisanja. Dugo sam razmišljala kako to napisati, koja će biti tema i kako sve to oblikovati. Nisam imala nimalo inspiracije. Dva dana prije predaje rada sam sjela za laptop i tu je tema samo pala na pamet, a pisanje je počelo samo od sebe. Priča nije temeljena na određenom stvarnom događaju nego potaknuta događajima iz rata”, kazuje ova djevojka, aktivna sportašica, boksačica. Ponavljamo!
Naravno, vukovarska gimnazija ponosna je na Stellu Ristović, kao i prijatelji iz Boksačkog kluba. Mentorica, profesorica Damira Nujić ističe i jedno „nelogičnost”:
„Posebno mi je drago kada prvu nagradu na literarnom natječaju dobije učenica prirodoslovno-matematičkoga smjera i dokaže da matematičari i matematičarke također imaju talenta za pisanje”! Dakle, ne ide samo boks uz književnost, nego i uz matematiku!
Makar, Stella Ristović je prije natječaja tvrdila, pričaju u gimnaziji, da se pisanjem nikad nije bavila. Njena mentorica ju je u istupima za javnost isticala kao „samozatajnu osobu koja nije tip učenika koji su preaktivni na satu, nego je tiho usredotočena i očito senzibilna”. Damira Nujić tako ističe da je „presretna što je Stellu uspjela motivirati”!
Kao i svaki skromni pobjednik, bilo boksačkog meča ili književnog natječaja Stella Ristović priznaje:
„Ne, nisam očekivala nagradu, kamoli prvu. Istina, bila sam šokirana. Ali da mi nagrada znači puno, znači. Znači mi da bez obzira na sve nikad ne treba odustati. Život je pun iznenađenja i nikad ne znamo što nas čeka u budućnosti. Ovo mi je velika inspiracija da se nastavim truditi.”
Insert iz priče “Dio mene”
Na koncu, podastrimo tek insert iz sjajno napisane priče mlade boksačice Stelle Ristović – „Dio mene”:
„Moji bezbrižni dani mladosti završili su onoga dana kada sam zakoračila u tu bezosjećajnu prostoriju s hladnim zidovima – logor. Stajali smo posloženi u vrstu i čekali naredbe vojnika. Svatko je bio smješten na svoje mjesto, klečeći i šuteći. U zraku se osjećao strah, a vojnici su se time hranili. Pogled mi se susreo s jednom poznatom djevojkom, mojom starom kolegicom s posla, Marijom. Nikad se nismo slagale, ali u ovom trenutku sve je to bilo manje bitno. Pogledi su nam razmjenjivali strah, ali i blagi osjećaj olakšanja znajući da smo tu jedna pored druge. Razmotrila sam pogledom i primijetila kako mi zapravo nitko nije poznat osim nje. Dani u logoru prolazili su sporo. Ljudi su bili sve slabiji. Odustajali su od sebe i svoga života. Pa tko ne bi? Svakodnevno smo gledali, a i trpjeli zlostavljanje vojnika za koje se ne može ni reći da su vojnici, već obični ljudski šljam. Žene su često bile zlostavljane, što sam i sama iskusila više puta. Snažni dodiri i hrapave, prljave ruke po mojem tijelu. Ustajali miris cigara u gustoj raščupanoj bradi i zadah alkohola koji je isparavao iz usta.
Marija i ja držale smo se zajedno. Tješile smo jedna drugu. Ona je bila u puno gorem stanju od mene, i psihičkom i fizičkom. Svakim danom trudila sam se ostati jaka, nadajući se da ću se jednoga dana vratiti zagrljaju svoje majke i da ove noćne more više neće biti.
Moju nadu jednoga je dana ubila spoznaja da se u mojoj utrobi stvara novi život. Moje tijelo postajalo je umornije, a volja za životom sve manja. Imala sam puno pitanja na koje nisam znala odgovor. Tko još želi dijete silovatelja? Na ovakav način? Mrzila sam sebe, a još više to nešto u sebi. Kako mogu to zvati djetetom ako je plod nečijeg iživljavanja? Čak i kada bih željela to dijete, što bih mu rekla jednoga dana? Kako mu objasniti da nije dijete ljubavi već nečega strašnog? I mogu li živjeti s tom spoznajom da mu dajem toliki teret? Željela sam smrt, ne zato što više nisam mogla trpjeti iživljavanja, već zato da ne moram donijeti odluku o onome u meni. Spašavanje i oslobođenje iz logora sada mi se činilo strašno jer sam znala da ću djelić toga logora ponijeti u svojoj utrobi. Nisam željela živjeti s time. Željela sam kraj, i za sebe i za svaku vezu s ovim mjestom. Jednostavno kraj i završetak svega”.