Lavoslav Ružička jedan je od naših najvećih znanstvenika. Fanatično posvećen poslu, pomicao je granice kemijskih istraživanja te se tvrdoglavo probijao kroz sve birokratske prepreke na putu do cilja. Objavio je ukupno 582 znanstvena rada, nositelj je osam počasnih doktorata, a u povijest se upisao kao prvi hrvatski nobelovac.
Premda je većinu profesionalnih trijumfa ostvario u tuđini, srcem je ostao vezan za domovinu. U stereotip smušenog znanstvenika, genijalca koji ne zna zavezati vlastite vezice a najbolji prijatelj mu je laboratorijski zamorac, nije se uklapao niti djelićem. Život je ispijao u njegovoj punini, uživajući u lijepim stvarima i lijepim ženama.
Nestali kružić
Životni put velikana znanosti započeo je 1887. u Vukovaru, koji je u to vrijeme bio dijelom Austro-Ugarske. U onodobnim matičnim knjigama grada na Dunavu, kao krsno mu ime stoji „Leopold“, budući da je ponikao u obitelji čeških korijena. Po doseljenju na ove prostore, pradjed po očevoj strani u prezimenu je „izgubio“ kružić, postavši od
Růžičke Ružička, a mnogo godina kasnije, u inozemstvu, kemičar će „izgubiti“ obje kvačice te se potpisivati kao Ruzicka. Ime Lavoslav je pak nemušto kroatizirana inačica Leopolda, koju je skovao znanstvenikov otac Stjepan Ružička. Unatoč češkim genima, Stjepan je slovio za vatrena hrvatskog domoljuba. Radilo se o jednom od
najpoznatijih bačvara u kraju, a njegov brak s Amalijom, Hrvaticom njemačkih korijena, bio je vrlo sretan. Premda je završio tek dva razreda pučke škole, sinovima je odredio neki drugačiji, bolji put – godinama je stavljao novac nastranu za njihovo obrazovanje.
Nažalost, idilično djetinjstvo nije bilo dugoga vijeka. Lavoslavu su bile tek četiri godine kad mu obožavani otac umire. S majkom i mlađim bratom Stjepanom seli u Osijek, gdje u nevelikom kućanstvu žive s tetama Katarinom i Emom Prukner. Ondje završava Nižu pučku školu i Kraljevsku klasičnu gimnaziju. Zanimljivo, znanost nije bila
prvi odabir. U to vrijeme je, naime, maštao o – svećeničkom pozivu. Nakon mature, ipak upisuje kemiju, i to iz pragmatičkih razloga: planirao se zaposliti u novootvorenoj tvornici šećera u Osijeku.
Sudbina je, međutim, odredila drugačije.
Od mentora do osvetnika
Zbog rastuće političke nestabilnosti i sve teže materijalne situacije, seli u inozemstvo. Odlazi na Tehničku visoku školu u Karlsruheu, gdje isprva ne blista kao student. Isticao se, naime, isključivo u područjima koja su ga zanimala, poput organske kemije, dok se u ostalim predmetima tek provlačio. Njegov potencijal prvi je primijetio
profesor Hermann Staudinger, koji ga uzima za asistenta. Pod njegovom paskom, doktorirao je s disertacijom „Über Phenylmethylketen“, nakon čega je s mentorom nastavio raditi na ispitivanju aktivnih sastojaka insekticidne biljke Pyrethrum cinerariifolium, poznatije pod pučkim nazivom dalmatinski buhač. Ružička i Staudinger uspjeli su izolirati piretrin iz cvjetova buhača. Zanimljivo je da će obojica dobiti Nobela za kemiju, ali će to učeniku poći za rukom četrnaest godina prije nego učitelju.
Godine 1912., Staudinger preuzima katedru na Saveznoj tehničkoj visokoj školi („Eidgenössische Technische Hochschule“, ETH) u Zürichu, te za sobom povlači svoga najtalentiranijeg studenta. Ružička vjeruje kako je riječ o privremenom angažmanu, ne sluteći da će ostatak života provesti u tuđini.
U domovinu se tek nakratko vraća 1915., nakon majčine smrti. Bio je to golem rizik: na sprovod u Osijeku otputovao je u jeku Prvoga svjetskog rata, svjestan činjenice da mu, kao austro-ugarskom državljaninu, prijeti opasnost regrutacije. Neprilike koje je doživio po povratku u Zürich potaknule su ga da zatraži švicarsko državljanstvo,
koje je dvije godine kasnije i dobio.
Negdje u to vrijeme, dolazi do razlaza sa Staudingerom, nimalo prijateljskog. Ružička je odlučio raditi na vlastitim istraživačkim projektima, što je njegov mentor doživio kao osobnu izdaju. Da ni geniji nisu imuni na ljudsku pakost, dokazao je maknuvši Ružičku s položaja asistenta i znatno mu smanjivši sredstva za istraživanje. Nužno potrebnu financijsku injekciju mladi kemičar pronalazi na neočekivanome mjestu, u industriji mirisa. Njemačka kompanija „Haarman i Reimer“ odlučuje financirati njegov projekt priprave irona, mirisne tvari iz cvijeta ljubičice. Nakon toga, surađuje sa ženevskom tvornicom mirisa „Chuit & Naef“. Zahvaljujući radu na terpenima, spojevima aromatičnog mirisa koji se nalaze u esencijalnim uljima biljaka, habilitira te postaje prvo docent, a potom i titularni profesor na ETH-u.
Na vrhu Ponovno, našao se u nenaklonom okruženju – zlopamtilo Staudinger i dalje mi je bio nadređeni, a ni predsjednik fakulteta Robert Ghnem nije mu bio sklon. Posljednju pljusku Staudinger mu daje po svome odlasku, kad prihvaća posao na Sveučilištu u Freiburgu. Umjesto Ružički, svoje mjesto prepušta mlađem, neiskusnijem znanstveniku. Razočaran, Vukovarac prihvaća profesuru na Sveučilištu u Utrechtu. Nakon tri godine, koliko je boravio u Nizozemskoj, vraća se u Zürich. Prihvatio je, naime, ponudu od novoga predsjednika ETH-a Arthura Rhona te napokon preuzeo katedru i dobio status kakav zaslužuje. Bilo je to najplodnije razdoblje njegove karijere. Proširuje
područje istraživanja te se, osim terpenima, počinje baviti steroidima. Nakon uspješne sinteze spolnih hormona androsterona i testosterona, njegov laboratorij postaje vodeći na polju organske kemije.
Godine 1939., za rad na polimetilenima i višim terpenima, osvaja Nobelovu nagradu. Zbog ratnih prilika, nije mogao otputovati u Švedsku i preuzeti nagradu. Dva mjeseca kasnije, istu mu je na svečanom prijemu u ETH-u uručio švedski veleposlanik. Oduševljeni, hrvatski kolege šalju mu poziv da posjeti Zagreb te ondje održi predavanje. Naslovljeno „Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona“, održao ga je 16. ožujka 1940. u Radničkom domu na Trgu Kralja Petra Krešimira, pred dupke punom dvoranom. Novine su o predavanju izvještavale kao o najvećoj kulturnoj priredbi koja je ikad održana u Zagrebu, a Ružička je izabran za počasnog člana JAZU-a te
počasnog građanina Vukovara.
Šamar nacističkom simpatizeru
Tijekom Drugoga svjetskog rata, mnogi suradnici ga napuštaju, no Ružička u svoj laboratorij dovodi mlade znanstvene nade. Među njima je bio i budući nobelovac Vladimir Prelog, tada 36-godišnjak. Ovaj rođeni Sarajlija s Ružičkom je izgradio odnos uzajamnog poštovanja te, unatoč oprečnim karakterima, prijateljstva. Prelog je, naime, živio
samo za znanost, gotovo asketski, dok je Ružička bio bonvivan zaljubljen u novac, lijepe stvari i žene. Nadalje, dok je Prelog bio blage naravi, njegov mentor je slovio autoritativnog čovjeka. Mladim znanstvenicima pružao je idealne uvjete za razvoj, no to ga nije sprečavalo da na njih viče kao na balavce. Premda je bio nizak, zgrbljen od spondiloze, u tim trenucima svi bi poniknuli pogledima.
Osobito loše se s njim proveo neki švicarski doktorand, koji je na posao došao s nacističkim ordenima. Budući da je dotični bio visok gotovo dva metra, Ružička je morao skočiti kako bi mu prilijepio zasluženi šamar. I nadređeni su od njega mogli očekivati svašta. Primjerice, nabavio je skupi instrument za infracrvenu spektroskopiju
bez odobrenja dekana. Na mjestu profesora i šefa Laboratorija za organsku kemiju ETH-a ostao je sve do umirovljenja 1957. Na toj poziciji ga je naslijedio Prelog, i to isključivo zbog Ružičkine tvrdoglavosti – moćnici su to mjesto namijenili Švicarcu. Prelog će se kasnije glasiti kako je izabran jednoglasno: dobio je samo Ružičkin glas.
Po umirovljenju, Ružička je djelovao kao savjetnik u tvornici farmaceutskih proizvoda, što mu je ostavljalo dovoljno vremena da se posveti hobijima. Njegov dom bio je pun umjetnina, napose slika flamanskih majstora poput Brueghela, Rembrandta i Rubensa – ljubav prema njima rođena je za boravka u Nizozemskoj. Ta strast, kao i ona
prema fotografiji, neobična je znamo li da je Ružička bio slijep na boje. Uz to, imao je golemi vrt prepun četinjača, ruža i alpskih biljaka. Ženio se dvaput, no nije imao djece. S prvog suprugom, Annom Haussmann, razveo se nakon 38 godina braka, a s drugom, Gertrud Acklin, dijelit će postelju do smrti. Njen sin iz prijašnjeg braka, Werner Acklin, kasnije će pomagati Prelogu u studiju mikrobnih reakcija.
Ružička umire 1976. godine u Mammernu, ljupkom mjestašcu na Bodenskom jezeru. Premda je veći dio života proveo na njemačkome govornom području, zadnjih je dana zaboravio sve jezike osim materinjeg te su mu morali dovesti bolničarku iz Zagreba kako bi s njom komunicirao na hrvatskom.