Premda je tek zakoračio u svoje tridesete, vukovarski skladatelj Goran Dragaš ostvario je maštanja većine onih koji se bave glazbom. Uspjeti u Americi san je mnogih, a njemu je to pošlo za rukom, a da nije napustio svoj grad!
Naime, Goran radi glazbu za trailere holivudskih filmova i popularnijh serija. “Pirati s Kariba”, “Spiderman”, “Star Wars”, “Alien”, “Game of Thrones”, “Avengers”, samo su neki od više od 150 trailera kojima je dao zvuk, a početkom ove godine radio je i glazbu za životnu priču Toma Hanksa prilikom uručivanja nagrade za životno djelo na Zlatnim globusima.
Koji je bio recept za uspjeh, osim talenta, pitali smo ga za početak.
“Zato sto sam bio mlad, blesav i lud. Sto puta sam do sad rekao ljudima i novim kompozitorima kako jednostavno moraju biti na neki način ludi da bi se bavili ovim poslom. U biti, to je šala, ali ima pomalo i istine”, reći će kroz smijeh.
Inače, prije bavljena glazbom radio je u vukovarskoj tvornici odjeće pa su mnogi njegov put nazvali – u skladu s onim od čega danas živi – holivudskim.
“Nikad nisam gledao na moju životnu priču kao nekakvu ludu dogodovštinu, a pogotovo ne kao filmsku. Završio sam srednju školu, znao sam da ne želim ići na fakultet i prihvatio sam prvu priliku koja mi se ponudila za posao. Klinac od 18 godina, nema pojma ništa o životu (a misli da zna sve) – ma daj neku kunu da imam u džepu i da skinem roditelje kako mi ne bi slučajno disali za vratom zbog neodlaska na fakultet – i eto, imao sam sreću i veliku nesreću se zaposliti u toj tvornici. Nesreću jer je tamo bilo raditi kao u nekakvom logoru. Ako zakasniš minutu, napraviš grešku ili jednostavno netko ima loš dan, šef te izdrlja na talijanskom gore nego narednik Hartman iz Full Metal Jacket. I to na talijanskom.
Sreću jer sam bio nadobudni osamnaestogodišnjak koji je mislio da, samo zato što postoji, svijet mu duguje nešto. Kad doživiš takve stvari u životu, vidiš ljude koji imaju djecu i moraju to sve slušati, prijeći preko toga jer doma imaju dvoje djece i ženu, raditi tri smjene i subotu kako bi nagurali plaću na ogromnih 2.500 kuna (tadašnji minimalac)… život ti udari baš fini šamar, barem meni jeste. U tom trenu mi je prošao flashback u budućnost pred očima i to što sam vidio mi se nikako nije svidjelo. To je jedna od dobrih lekcija koja me ponukala za raditi ovo što sad radim.
Drugi događaj koji me je stvarno pogurao prema “želim raditi ono što me čini sretnim” je što sam se gadno razbolio s 20 godina. Gadno do te mjere da sam morao ići hitno na operaciju jer su sati bili u pitanju. Da ne duljim tu priču, ali se iznimno dobro sjećam sebe kako sjedim na krevetu nakon što sam potpisao gomilu papira, čekam da me odvedu u operacijsku salu i u meni se miješaju svi mogući osjećaji i emocije poznate čovjeku. Kad ti pet doktora kažu da, ako te ne operiraju, možeš umrijeti, sve ti se nekako iskristalizira i jedina želja koju imaš je da živiš. U tom trenu… ma postaneš i vjernik, moliš se Isusu, Budi, Alahu, Višoj Sili samo da te spasi i da imaš još godina na ovoj zemlji. Isto tako se izvrsno sjećam obećanja koje sam dao samom sebi: Ako preživiš ovo i bude sve u redu, napravit’ ćeš nešto od svog života.
Na svu sreću, preživio sam i vječno sam zahvalan medicinskim sestrama, liječnicima i ljudima u Vinkovačkoj bolnici što su mi spasili život. Da nije bilo njih, ne bi bilo niti Hollywooda, niti karijere, niti mene.”
Nakon što je okrenuo novu stranicu u životu, dvije godine je Goranu trebalo da počne zarađivati od glazbe, a radio je i po deset sati dnevno. Raditi toliko – pa makar to bilo i ono što najviše volite – a da vam se ne vraća ništa, prilično se kosi logikom. Objasnio nam je što ga je držalo u tim trenucima…
“Kao što rekoh, to je ta ludost što imaš u sebi. Znam, kosi se sa svim mogućim razumom odabrati put za koji apsolutno nisi siguran i velika, ogromna mogućnost je da od toga neće biti ništa. No, ne mogu sročiti u riječi taj osjećaj. Kad sam počeo stvarati, nisam znao niti jel’ možeš niti kako možeš doći do novca u tom poslu… ali sam imao taj osjećaj, te prekrasne leptiriće u trbuhu, taj ‘eureka moment’ koji je prostrujio cijelim mojim bićem i znao sam da je to nešto s čim se želim baviti, pa makar iz hobija.
Jer što je to bilo nego hobi? Sjediš, stvaraš, osjećaš se lijepo i želiš se osjećati tako stalno, a možeš jedino ako nastaviš dalje stvarati. Zbog toga mi nije bilo uopće teško sjediti deset sati na dan i raditi to. To nije bio posao, to mi nije bilo namemetnuto, to je bilo nešto sto sam ja. Ma, tih deset sati je ništa. Da je moje tijelo moglo izdržati više, noć da nije dolazila tako brzo, radio bih još dulje. Nikakav motiv za rad mi nije trebao. Ono sto ‘junkie’ mora ubrizgati u svoje vene, ‘adrenalin freak’ što mora ići na sve opasnije i lude vratolomije, to sam ja imao s glazbom.
E sad, velika prednost je bila ta što nisam imao obitelj niti bilo koga za brinuti se osim samog sebe i bio sam jako mlad. Da, bilo je ekstremno teško, bilo je dana kad si jeo ručak, a za večeru parizer koji je jedino ostao u frižideru. Puno žrtve je tu uloženo, ali znao sam… nekako sam znao da je ovo moj put. Zapravo sam, u neku mazohističku ruku, priželjkivao to. Svaki put, onaj pravi put koji prostruji tvojim tijelom i upali se milijun znakova da si na njemu (iako možda svi u tvojoj okolini govore da si na pogrešnom), je težak. Ja na to gledam kao na život koji te testira i pita te jesi li siguran da je to to? Velika pogreška mnogih ljudi je što ili odustanu na prvom koraku ili odustanu kad su tako blizu uspjehu.
Kad sam napokon ovo napravio svojom karijerom, nagrada je bila nešto što ne mogu opisati riječima. Epifanija. Ekstremna sreća. ‘Gorane, postižeš nešto što nitko nije postigao ovdje… e sad moraš biti najbolji u tome!’ I tako je na kraju i bilo.”
U jednom od prethodnih intervjua izjavio je da su ‘ljudi su u ovoj državi zaboravili maštati’. Njega je, kao što smo čuli, to maštanje spasilo, no opet, postavlja se pitanje kako maštanje nekoga može spasiti ako taj nema ni za kavu.
“Tako je, ljudi su previše zaokupljeni problemima i svaki problem koji čovjek nosi se čini kao teško breme. Ja to sve razumijem, ali tu onda dođe i do toga da i sam život postane problem i ljudi postanu roboti. Svaki dan je isti: Ustaneš, posao, dođeš kući, jedeš, popričaš s ženom, poigraš se s djecom, legneš spavati i opet ponovo. Devedeset posto naših ponašanja kroz život je navika i to je znanost dokazala. Ako smo već navikli živjeti kako živimo sada, zašto onda ne bi uveli nove navike u život? Zašto ne bi mogli odvojiti vrijeme (pola sata, sat vremena, dva sata) u danu radeći ono što volimo? Pisati knjigu, raditi glazbu, slikati, raditi na sebi? Nakon nekoliko dana, tijelo će se naviknuti i priželjkivati ćeš to još više jer je to nešto što ti nije nametnuto već smo sami izabrali. To nije teret dana, to je naša radost koja nas ispunjava.
A kako to sve počne? Počne s maštom. Dok sam bio pisao svoje prve note i ja sam maštao. I ja sam tražio na Googleu životne priče uspješnih kompozitora. Na kraju krajeva, dosta rano sam došao do zaključka kako svi oni imaju različiti početak i put do uspjeha, ali ih jedno veže: Svi su radili što su suviše mogli na sebi i svojoj karijeri.
Nakon uspjeha, Goran je ostao s obje noge na zemlji. Ako ćemo doslovno, ostao je u Vukovaru premda je zapravo imao na izbor preseliti bilo gdje na svijetu. Kaže, nije mu bio problem ostati u sredini, poput naše, koja se već navikla nositi s neuspjehom…
“Apsolutno nikakav problem nije bilo ostati s obje noge na zemlji. Imao sam i sreću i nesreću dosta mlad doći do novca, ali mi nikad nije palo napamet otići iz zemlje. Kad si upoznat kako svijet funkcionira, pogotovo Hollywood – nije to sve tako bajno kako ljudi misle. Život tamo je ekstremno brz i to je zemlja koja ti daje odgovor ‘DA’ na svako tvoje pitanje. Dovoljno dobro poznajem sebe da se ne dovodim u takve prilike.
Putovao sam dosta. Kad god bih morao napuniti baterije, izabrao bih zemlju i otputovao tamo. Upoznao bih nove ljude, već sam tad poznavao dosta kompozitora u svim tim državama pa bih se našao s njima. Na kraju, vratio bih se u svoj studio, baterije su bile pune i bio bih spreman za nove poslove.
To je problem kod većine ljudi koji uspiju nešto u životu. Dođu, održe govor, pričaju kako moramo biti pozitivni, moramo vjerovati u to i doći će. Ma daj ne seri. Reci mi kako ti je bilo u početku, jesi li imao iste strahove kao i ja? Reci mi da si imao 20 kuna u džepu i bojao si se, sumnjao i plašio se jer nisi znao hoće li to uspjeti? To je realnost s kojom se mogu poistovjetiti.
Reci mi da je u redu pasti, da je u redu bojati se. Kad si već odlučio stati pred publiku i pričati, daj energije i samopouzdanja da tamo neki klinac u zadnjem redu odluči slijediti svoje snove, da samohrana majka s dvoje djece ima nade u svoju budućnost, da otac kojem se brak raspada i ne vidi izlaz vidi to nekakvo svjetlo na kraju tunela. U biti, ako ćemo uzeti Vaše pitanje da je ovo neuspješna sredina i kad pogledam kakve su druge sredine i u kakvom nemoralnom svijetu živimo… meni je draže onda biti u neuspješnoj okolini koja i dalje ima ljudskost i moralni kompas u sebi nego živjeti u uspješnoj.”
Svojedobno su mediji prenijeli dvije njegove ambiciozne izjave. Najavio je da “od Vukovara želi napraviti umjetnički grad s ogromnim glazbenim i filmskim studijima u kojem će se događati ogromne stvari” te da se “neće se smiriti dok u svoj Vukovar ne donesem Oscar”. Provjerili smo je li odustao od tih ideja.
“Ma, to su gluposti. Novinari imaju običaj tako izvrnuti moje riječi i napisati nešto što nikad nisam rekao. Čak i da sam nekad to izjavio, to je bilo u šali. Poprilično kasno sam shvatio da papir ne trpi šale.
Ja ne vidim sebe kao filmskog Mesiju kojemu je dužnost uzdignuti domaću kinematografiju, ja sam običan čovjek kojemu isto smrde noge kao i drugima nakon osam sati u tenisicama. Naravno, bilo bi prekrasno kad bi umjetnost u ovome gradu i državi zaživjela na nekoj većoj razini, bio bih lud kad bih rekao kako me to ne bi učinilo sretnim, ali nije to moja životna misija za ugraditi.
Ja mogu dati svoj doprinos, ali to je skup toliko faktora koji se moraju potrefiti da bi do toga došlo. No definitivno vidim pomak i jako mi se to svidja. Nešto se događa, a kad se nešto događa, ma kako god da se završi, opet nešto pozitivno iz toga izađe.“
Iako mu zbog vremenske razlike s poslodavcima i partnerima činjenica da živi u Vukvoaru otežava situaciju, ne smatra uopće čudnim to što je odlučio ostati.
“Vukovar je jedan od rijetkih gradova na svijetu, ne samo u državi, gdje možeš imati žensko dijete koje će izaći u izlazak i vratiti se kući bez da bude napastovano ili ne daj Bože nešto gore. Vukovar ima greenscreen studio za snimanje animiranih filmova, ima 3-4 glazbena studija, imamo VukoArt, prošle godine smo ugostili Zagrebačku filharmoniju…ma ima gomila događanja, samo se mora potruditi i naći ono što vam odgovara. I ja, kad sam bio mlađi, sam mislio da je ovaj grad truba, nema događanja, nema ničega za mlade. No, sad se definitivno stanje popravilo. Uvjeren sam da, ako date ljudima posla, date im okolinu na tom poslu koja nije zatrovana i dobru plaću – nitko ne bi otišao iz ovog grada. Medijska slika Vukovara je toliko iskrivljena da se i samim Vukovarcima smuči kad je gledaju. Jedan dan u godini Vukovar je pun, a što je s ostalim danima?”
A u ostalim danima, dodaje, nije problem naći neki kulturni sadržaj, niti baviti se kreativnim radom.
“Kao što rekoh, grad nudi svašta. Voliš slikarstvo, slikanu umjetnost? Malo-malo ima izložba slika kod nas u gradskoj knjižnici. Voliš gledati filmove? Uz CineStar, svake godine imamo Vukovar Film Festival koji iz godine u godinu sve više i više jača. Voliš čitati knjige? Svake godine imamo sajam knjiga gdje za maltene 10 kuna možeš kupiti knjigu. Voliš predstave, glazbu, igranu umjetnost? Svaka maltene dva mjeseca ima nekakav stand-up, igrana predstava, orkestar koji je u gradu. Ma za tako maleni grad od jedva 20.000 stanovnika, Vukovar nudi mnogo više nego bilo koji drugi grad te veličine.
Inače, prije nego što se bacio glazbu Goran je svirao u različitim bendovima. Kad ga s vremenskim odmakom pitamo što misli o tome i je li mogao se tu ostvariti da se toliko posvetio, prilično je samouvjeren. No, ne žali za tim.
“S ovim znanjem i poznanstvima, da sam nastavio svirati s bendovima, mislim da bih svaki mogao progurati na dosta veliku razinu. Kao i svakom biznisu, a ovo je biznis, kad dođeš do tog nekog levela, dolaziš i do poznanstava, ljudi znaju za tebe i mnogo ti je lakše nekoga progurati nego prije. No to je iza mene, bilo je lijepo dok je trajalo i ne bih mijenjao to ni za što, ali to je dio moje mladosti koji i treba ostati dio nje.
Hrvatska kao država ima ekstremno nekvalitetnu glazbu, osim nekoliko bendova koji izniknu, dođu do minimalne fan baze koja ih ludo prati i to je to. Pričao sam s ljudima koji rade glazbu za popularne i manje popularne pjevače i bendove… što se tu sve događa, majko mila, pa to je za snimiti film. Od neisplaćivanja tantijema onoliko koliko bi trebalo biti do nepuštanja na radiju jer taj radio striktno surađuje s pjevačima koje drži osoba A ili osoba B. Ma užas. No to se događa svuda u svijetu, ne samo kod nas. Zato sam i otvorio svoju diskografsku kuću InfraSound Music sa sjedištem u Vukovaru koja radi striktno glazbu za filmove i njihovu promociju i surađujemo s najvećim filmskim studijima na svijetu. Jako mi je drago reći da već sedmorica kompozitora iz Hrvatske je zaposleno kod nas i stvara izvrsnu glazbu.”