Oni koji su poznavali Antuna Bauera kažu da gotovo nikada nije skidao malu okruglu francusku kapicu s glave neovisno je li bilo ljeto ili zima. Isto tako dio njegova imidža bio je umjetnički šal, kao i mala pomno njegovana bradica. Iako je riječ o čovjeku koji je zadužio hrvatsku kulturu brojnim donacijama i osnivanjem nekih od najvažnijih kulturnih institucija stječe se dojam da se malo tko osim obiteljske prijateljice i spisateljice Nevenke Nekić, bavio Bauerovim likom i djelom.
Školovanje na potezu od rodne Slavonije do Beča
Antun Bauer rođen je u ljeto 1911. godine u Vukovaru, gdje je završio osnovnu školu dok je gimnaziju pohađao u Osijeku. U svojoj je Slavoniji bio poznat i kao Pajo, pa su njegovi Vukovarci nazvali jednu od gradskih ulica Ulicom dr. Antuna Bauera Paje. Nakon srednje škole zaputio se kao i većina budućih intelektualaca u Zagreb, gdje je upisao dvopredmetnu studijsku kombinaciju arheologije i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Nakon diplome neko je vrijeme putovao po Grčkoj i Maloj Aziji. Za potrebe doktorskog studija boravio je i u Beču i Münchenu. Doktorsku disertaciju u kojoj je sjedinio ljubav prema arheologiji i povijesti umjetnosti obranio je u Zagrebu 1937. godine. Nakon doktorata se zaposlio kao asistent na Arheološkom institutu. Proučavanje podataka iz Bauerovog životopisa daje dojam da je ovom čovjeku u životu sve išlo manje-više od ruke, točno onako kako si je zamislio. Upravo je razdoblje nakon završetka diplomskog studija i vrijeme doktorata bilo ključno za njegov kasniji rad te mu je otvorilo niz novih perspektiva. Tako je svojevremeno sam zabilježio:
„Kada sam nakon svršenog studija vidio muzeje koji su na bazi odljeva u gotovo svakom malom mjestu u Grčkoj, kada sam vidio velike zbirke takve vrste u Beču i Münchenu, kad sam kroz stručnu literaturu upoznao niz tih i takvih muzeja u inozemstvu došao sam na ideju da bi se i kod nas moglo i trebalo slično načiniti.„
Osnivanje Gipsoteke u Zagrebu
Iskustva koja je stekao u razdoblju specijalizacije prenio je kasnije u Zagreb, ali ne samo u njega već i u cijelu Hrvatsku, doduše ponajviše u svoju Slavoniju. U Zagrebu je tako potaknut iskustvima koje je stekao na svojim putovanjima i doktorskom studiju osnovao Gipsoteku već 1937. godine. U početku je ona radila na nekoliko lokacija što se pokazalo prilično kompliciranim, pa je Bauer bio sluđen u nastojanju da nađe jedno mjesto na kojem bi se smjestila sva građa, a koja bi se onda mogla na miru katalogizirati odnosno srediti po pravilima struke. Godine 1940. prostor nekadašnje Tvornice kože u Medvedgradskoj ulici br. 2 se pokazao idealnim za preseljenje svih raštrkanih predmeta na jedno mjesto. No, rat je naravno donio svoje probleme i ove prostorije je prisvojila vojska. Tijekom Drugog svjetskog rata prostori Gipsoteke su najvećim dijelom služili kao vojno skladište, ali su imali i druge namjene. Unatoč tome Antun i njegova supruga Antonija, koju su nazivali najčešće Tonkom marljivo su i u ratnim danima nastavili raditi na sređivanju arhiva, fototeke i knjižnice. Zahvaljujući njihovom predanom radu kraj rata Gipsoteka je dočekala kao ustanova sa sređenom građom. Gledajući taj rad iz današnje perspektive može se steći dojam da su Pajo i Tonka tako naporno radili kako bi se odmaknuli od strašne svakodnevice i sačuvali zdrav razum. Grad Zagreb je upravo zahvaljujući ovom njihovom djelovanju jedan od rijetkih europskih gradova koji uz muzeje ima i svoju Gipsoteku koja je danas preimenovana u Gliptoteku. Tu je Pajo utemeljio i Arhiv za likovnu umjetnost 1944. godine, a na čelu ove institucije bio je do 1952. godine.
Kako se Bauer odužio svom rodnom gradu?
Čitavog života Bauer je neovisno o preseljenju u Zagreb ostao neraskidivo vezan uz Slavoniju, kojoj se kao mjestu podrijetla svojih predaka i lijepih uspomena na djetinjstvo odužio na najljepši mogući način brojnim donacijama. U Osijeku je već u ratnim godinama 1940. na 1941. osnovao Galeriju umjetnina (dana Muzej likovnih umjetnosti), a nakon rata je prihvaćena i njegova smjela inicijativa o osnivanju Gradskog muzeja Vukovara. Vukovarskom muzeju darovao je brojne predmete poput stilskog namještaja i zbirke turskog oružja, odnosno predmete koji su bili u vlasništvu njegove bake pl. Boričević. Ovo je jedan od segmenata koji pokazuju da je Bauer potjecao iz situirane obitelji. Njegovi su preci razvili i razgranat posao izrade opanaka koje su uspješno izvozili na Istok. Upravo je njegovo nasljeđe jednim dijelom moralo imati upliva na stvaranje Bauerove velike i vrijedne kolekcije umjetnina i drugih predmeta.
Prvi postav muzeja u Vukovaru bio je smješten u zgradi pošte u baroknom središtu grada, a kasnije je u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća ta građa preseljena u dvorac Eltz. Zbirka Bauer danas je sastavni dio vukovarskog muzeja, a nastala je u periodu dugom više od pola stoljeća. Kažu da je prije Domovinskog rata zbirka brojala više od 3000 umjetnina. No kada je došlo do srbo-četničkog osvajanja Vukovara zbirka je premještena u Novi Sad. Pretpostavlja se da su je preselile postrojbe JNA, ali su one morale dobiti direktivu za taj prijenos. Teško je reći tko je izdao tu zapovijed, ali očito netko iz elitnih krugova Srbije. Godine 2001. Zbirka je vraćana u Vukovar, ali naravno „kući“ se nisu vratila sva djela. Nedostaje ih oko šest stotina, a među njima su i neke od značajnijih Meštrovićevih umjetnina. Iako je, kažu, Interpol uključen u cijelu priču za sada, koliko je poznato, niti jedno od nedostajućih djela nije nađeno, a pretpostavlja se da su ona završila u privatnim kolekcijama. Onog trena kada dođu na tržište, a pri tome se misli na legalno tržište umjetnina, policija će o tome biti obaviještena. Zbirka Bauer specifična je po količini djela kojim raspolaže, kao i zvučnim imenima autora i njihovim umjetničkim ostvarenjima. Povjesničari umjetnosti smatraju da je to najpotpunija zbirka hrvatske umjetnosti koja pokriva razdoblje od punih 100 godina, konkretno od sredine 19. do sredine 20. stoljeća.
Sukob s Krležom
Godine 1952. je kako saznajemo Bauer izbačen iz institucije koju je sam osnovao. Nevenka Nekić je pojasnila da je do Pajinog izbacivanja iz Gipsoteke došlo nakon što je on odbio Krležin prijedlog da se ova ustanova vrati u sklop JAZU-a. Razlog Bauerova odbijanja bio je u tome što je smatrao da je to put koji vodi eliminaciji njegova čeda. Sukob s Krležom Bauera je očito koštao daljnjeg ravnateljstva u Gipsoteci. Nakon toga je na njegovo mjesto zasjeo bivši šef policije iz Beograda Miroslav Montani, što pokazuje da je čitava stvar bila ispolitizirana. Tada je došlo i do uništenja dijela dokumentacije Gipsoteke na kojoj su Pajo i Tonka radili godinama. Bauer se nakon toga najvjerojatnije iz inata zaposlio kao crtač u jednoj Ćilimarskoj zadruzi u Masarykovoj ulici. Bila je to vjerojatno simbolična gesta kojom je želio pokazati kako nešto u kulturološkom sustavu nove države duboko ne valja. Bila je to prilično neugodna situacija zbog čega je zagrebački načelnik ubrzo postavio Bauera za ravnatelja Školskog muzeja u Zagrebu. Na čelu ove institucije ostao je sve do prve polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća. U okviru ovog muzeja osnovao je Muzejski dokumentacioni centar 1955. godine. Nakon što je prestao biti direktorom Školskog muzeja došao je odmah na novu funkciju ravnatelja Muzejskog dokumentacionog centra i tu je funkciju obavljao do svog umirovljenja 1974. godine. Bauer je očito tijekom svog rada imao viziju kako bi muzeji trebali izgledati, a koju s njim nisu uvijek dijelile tadašnje upravne strukture, zbog čega je težio uvijek što većoj samostalnosti.
Kako je Bauer sačuvao Jelačićev kip?
Bauer je zaslužan i za spašavanja kipa bana Josipa Jelačića kojega je izradio kipar Antun Dominik Fernkorn, a koji je postavljen na zagrebačkom Trgu još davne 1866. godine. Komunističke vlasti su prihvatile mišljenje Karla Marxa da oni koji su sudjelovali u gušenju revolucija u Europi su neprijatelji naroda i da kao takvi ne zaslužuju spomenike zbog čega je kip dan na demontažu još 1947. Pajo je pak odlučio za svaki slučaj spremiti kip. Zapravo tko bi lud uopće mogao pomisliti da bi ovaj strastveni kolekcionar i zaljubljenik u umjetnost uništio neko umjetničko djelo. On je tako dijelove kipa spremio u podrum Gipsoteke gdje je kip preživio nekoliko desetljeća sve do svog vraćanja na svoje mjesto na Trgu u listopadu 1990. godine.
Bauer je pokrenuo i poslijediplomski studij muzeologije u Zagrebu 1965. godine, kao i njegov prepoznatljiv časopis Muzeologiju. Bio je i na čelu Družbe Braće hrvatskog zmaja početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Zapravo nema mjesta gdje ga nije bilo, a da je vezano uz kulturološko djelovanje. Ono što je manje poznato da je Bauer sudjelovao i u osnivanju muzeja u Sisku, Požegi, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, ali i drugim mjestima.
Bauer kao kolekcionar
Bauer je bio kolekcionar kojem današnji hrvatski kolekcionari, pa i oni najveći, nisu ni do koljena. Iako većina kolekcionara danas u tajnosti njeguje svoje zbirke umjetnina Antun Bauer je bio jedan od onih rijetkih koji svoju strast nije skrivao. Nije se bojao krađa, niti je te umjetnine sebično namijenio sebi. Imao je dapače sasvim drugačiji princip te je nakon što bi došao do neke umjetnine neko vrijeme uživao u njoj u svojoj neposrednoj blizini, a nakon toga bi je pustio od sebe i prepustio drugima na užitak. Iako se nekada Bauer nastoji prikazati kao jedan od onih koji su do ogromne kolekcije došli na bajkovit način odnosno putem darova ili nekom vrstom kompenzacija, što ne znači da takvih slučajeva nije bilo, činjenica je da je Bauer očito bio imućan i da si je mogao priuštiti takav skup hobi. Netko je trošio na nešto, no on je očito imao svoju strast u koju je ulagao sve što je imao, a ruku na srce morao je imati podosta toga. Nadamo se da će se naći netko tko će u skoroj budućnosti smoći snage i vremena za detaljno proučavanje lika i djela ovog nesebičnog čovjeka, koji nas je napustio 2000. godine.