Učiniti kulturu integralnim dijelom gospodarskog razvoja grada čini se kao golem i teško ostvariv izazov, osobito kad je riječ o gradu koji se nikad zapravo nije oporavio ni od rata, ni od ekonomskog sloma, a ni od demografskog kraha.
No, ako postoji jedna osoba kojoj je to uspjelo poći za rukom, to je Ruža Marić, ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar.
Ime ove neumorne i svestrane kulturne radnice gotovo da je sinonim kulturne revitalizacije ne samo Vukovara,nego i njegovog šireg okruženja: u blistavoj biografiji naše sugovornice ističu se, kao njezina najveća postignuća, osnutak Arheološkog parka i Muzeja vučedolske kulture te obnova dvorca Eltz i realizacija njegova bogatog stalnoga postava.No,tu je još obilje kulturnih programa kojima je u proteklim desetljećima bila idejna začetnica, a koji danas čine Vukovar živim kulturnim središtem.
*Rođeni ste u Borovu, živite ovdje cijeli život – izbivali ste iz grada samo za vrijeme studija i kad ste na to u ratu bili prisiljeni. Što vas tako snažno veže za Vukovar?
“Moja je veza s Vukovarom predodređena studijem arheologije: nevjerojatno bogatstvo arheološke podloge na kojoj izrasta grad za mene je nepresušan izvor fascinacije, a imala sam sreću i da na početku karijere, 1979. godine, budem jedna od sudionika istraživanja svjetski poznatog nalazišta vučedolske kulture. Upravo to iskopavanje, uz profesora Durmana koji mu je posvetio cijeli život, vodilo je prema ideji osnutka Arheološkog parka i Muzeja vučedolske kulture na Vučedolu, čija je realizacija temelj moje duboke povezanosti s Vukovarom.”
*Rat vas je zatekao u Gradskom muzeju Vukovar, gdje ste vodili Arheološku zbirku. Iz grada vas je sredinom rujna 1991. izvukla – fotografija?
“Iz Muzejskog dokumentacijskog centra u Zagrebu dobili smo naputak da kao muzealci zabilježimo štetu počinjenu u razaranju grada. Razvijala sam otprije interes prema fotografiji i dokumentaristici, i uz mjere opreza, ali s velikom znatiželjom, obilazila s fotoaparatom spomenike i građevine koji su postajali meta. Svi smo ovdje živjeli bez jasne svijesti što će se dogoditi… Nekoliko puta sam odlazila u Zagreb i vraćala se. Sredinom rujna, u dogovoru s braniteljima koji su me vozili do kukuruznog puta i dopratili na sigurno, otišla sam posljednji put iz grada – da bih nastupila u televizijskom programu o razaranju Vukovara, a trebala sam u MDC-u predstaviti fotografije oštećene i uništene baštine. Kad sam se trebala vratiti, to više nije bilo moguće.”
*Na očuvanju kulturnih dobara nastavili ste intenzivno raditi i u prognaništvu. Djelovali ste poput onog filmskog Odreda za baštinu…
“Činila sam sve što sam mogla da se spasi kulturno blago Vukovara; od dokumentiranja kulturne prošlosti grada do suradnje s međunarodnim komisijama koje su istraživale što se dogodilo s otuđenim umjetninama. Izložili smo sačuvanu baštinu Vukovara koja je prije rata bila deponirana u Mimari i Klovićevim dvorima, a Hrvatski restauratorski zavod započeo je restauraciju građe koju smo uspjeli spasiti, uključujući i otuđene oltarne pale iz Franjevačkog samostana koje su završile u Novom Sadu, pa otamo preko Mađarske došle u Hrvatsku. Nisam u tom spašavanju bila sama, kolega muzealac Stjepan Petrović ostao je u Vukovaru tijekom cijelog rata i uz pomoć gardista iznio iz dvorca cijelu Zbirku Bauer. Prenio ju je u kriptu unutar franjevačkog samostana i tako je ta vrijedna zbirka sačuvana od razaranja. Od 20. studenog 1991. Stjepanu se izgubio svaki trag. Zbirka Bauer odnesena je u Novi Sad, odakle je uz zalaganje Branke Šulc i nakon intenzivnih diplomatskih pregovora napokon vraćena u Vukovar 2001. godine – u isto vrijeme kad su posmrtni ostaci Stjepana Petrovića otkriveni na stratištu Ovčari, gdje je pogubljen.
*Muzej grada Vukovara bio je aktivan i u progonstvu. Ustvari, njegovom ravnateljicom postali ste 1993., kad se o povratku na Dunav moglo samo sanjati…
“U progonstvu je Muzej intenzivno radio na ideji obnove. Cijela Hrvatska pomagala je u tome, priključivši se aktivnosti Donacija likovnih umjetnika, ustanova i pojedinaca za Vukovar, koju smo počeli provoditi prema ideji ministra kulture Bože Biškupića – preko 400 umjetnika i 2000 umjetnina nalazi se danas u dvorcu Eltz u kolekciji radova koji su darovani Vukovaru dok je muzej bio u progonstvu. Organizirali smo izložbe od Dubrovnika do Istre, dokumentirali i spašavali građu, pokrenuli veliki projekt rekonstrukcije nošnji našeg kraja koje su pokazale jedinstvo hrvatske baštine, ali i jedinstvo podrške Vukovaru – sve su to bili temelji na kojima smo gradili ideju duhovne i materijalne obnove. Prvi ulazak u Vukovar bio je 1996., komisiju za analizu stanja predvodio je Biškupić, a već sljedeći dolazak u proljeće 1997. potvrdio je odluku da se uselimo u potpuno razrušen muzej. Improvizirali smo, osposobili dio prostorija za izlaganje i započeli sa živim aktivnostima… Već 27. svibnja 1997. otvorili smo muzej za posjetitelje, izložbom osmišljenom oko vukovarske golubice, simbola ustrajnosti života i naše vjere u povratak. Golubica, koja se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu, izložena je tadau razrušenoj mramornoj dvorani, a Zagrebačka filharmonija svirala je ispred ruševine Beethovenovu “Heroicu”, koliko je veličanstvene simbolike bilo u tome…
*Rijetka je pojava da muzej ima pokretačku ulogu ne samo u kulturnom, nego i u ekonomskom razvoju grada. Kako vukovarski muzej to postiže?
“Ključno je to što želimo biti otvoreni za sve dobre ideje, za sve inicijative koje čine korak naprijed. Želimo biti aktivni sudionik u životu grada, nezaobilazno mjesto okupljanja, domaćin manifestacija… Kreativnost je bitna, ali i stalna i intenzivna komunikacija s drugim institucijama – s baštinskim ustanovama, državnim arhivom, HAZU-om, Veleučilištem Lavoslav Ružička, franjevačkim samostanom, Muzejom vučedolske kulture, školama, vrtićima. Posjećuju nas osnovci iz cijele Hrvatske, surađujemo i s turističkim agencijama koje organiziraju boravak posjeta kruzera gradu. Sve to otvara nove mogućnosti, stvara novu publiku.”
*Ovih dana u intenzivnim ste pripremama za advent. Kako će izgledati prosinac u Vukovaru?
“Adventske svečanosti u Vukovaru potpuno su drugačije od drugih – kod nas on nije sveden samo na ponudu kobasica i kuhanog vina. Program je od početka na tragu tradicijske kulture, predstavljamo običaje cijele Hrvatske; s otoka, iz Istre, iz priobalja… To je bila ideja s kojom smo krenuli prije 24 godine u ruševinama dvorca Eltz, gdje smo kroz adventske svijeće prikazivali povratnicima iluziju doma, jer stvarnost oko nas bila je strašna. Unatoč tome, bilo je to veličanstveno vrijeme, u zajedništvu smo pokazivali različitosti, a bili ujedinjeni u ljepoti. Uvijek su uključena i djeca, ona su autori božićne izložbe. Program je zgusnut oko paljenja adventskih svijeća – prvu svake godine pali gradonačelnik, drugu osoba koja se istaknula zaslugama u obnovi, treću uvijek pali jedan glumac ili glumica s izuzetnim postignućima u toj godini – to je mali naklon Festivalu glumca koji je organiziran praktički na rubu bojišnice i koji se u grad vratio nakon oslobođenja, a dosad smo tako ugostili 24 velikana hrvatskog glumišta, neki od njih su Miro Gavran, Joško Ševo, Filip Šovagović, Pere Martinović, Goran Grgić, Marija Sekelez, Sandra Tankosić Lončarić, Nada Subotić, Helena Buljan, Dragan Despot…
*Prije pet godina, u jednom ste intervjuu rekli da će trebati još puno vremena da se u ranjenom gradu ostvari suživot. Je li grad danas, pet godina kasnije, ipak malo bliži tom cilju?
“Naš se život nakon povratka u Vukovar odvijao u zatvorenim krugovima – radili smo zajedno, bez podjele po nacionalnoj osnovi, ali privatni dio života odvijao se u krugovima, što je i razumljivo, s obzirom na ono što smo doživjeli. Čini mi se da mladi danas raskidaju te granice razdvojenosti, i unatoč incidentnim situacijama, povezuju se jer njihova je potreba za druženjem velika. Na putu prema suživotu bit ćemo kad se ostvari zajednička mreža vrtića i škola bez podjela.”
*Krajem ožujka odlazite u mirovinu. Radujete li se tome?
“Osjećam veliko zadovoljstvo svime čime sam doprinijela mom gradu, i kad pogledam iza sebe, na sve te godine rada, pa vidim obnovljeni muzej, zbirke, koliko posjetitelja ima, vidim odraz svih aktivnosti koje sam napravila zajedno s divnim ljudima koji su dali doprinos kulturi ovog grada. Imala sam zaista veliku podršku šire zajednice i na kraju svog poslovnog puta osjećam duboku emotivnu dirnutost ljudi koji su se uključili i tako sebe utkali u temelje života ovog grada. Mogu stvarno reći da odlazim s velikim zadovoljstvom i zahvalnošću.”
*Što još nedostaje Vukovaru? Postoji li neka praznina u kulturnoj ponudi koju bi trebalo popuniti?
“Treba realizirati prostor koji bi više bio okrenut mladima, koji bi i programski i ambijentalno bio vezan za njihove interese, nešto kao Tvornica kulture u Zagrebu – nešto što ima nadgradnju, sadržaj, a da nisu samo kafići. Grad Vukovar je radio puno projekata namijenjenih mladima u prostorima grada, bilo je nastupa alternativnih grupa, muzejske institucije se jako trude uključiti mlade u sve sadržaje, ali njima treba prostor koji je baš živ i samo njihov, u kojem bi se, recimo, mogao prirediti i izložbeni salon za neafirmirane mlade umjetnike.
A kad se završi projekt dvorca Eltz, s perivojem, s parkom skulptura, s pet kilometara dugom šetnicom kojom se spuštamo prema Dunavu i simbolički povezujemo s deset europskih podunavskih zemalja – grad će imati sve što treba. Vukovarci su za Dunav jako vezani, na kupalištu na otoku provode puno vremena u ljetnim mjesecima, ali i u svojim brodicama. Otvaranje grada prema Dunavu, prema Vučedolu, s rekreacijskom stazom i raznim sadržajima – to treba gradu.”