Svako društvo koje drži do sebe, do svojih vrijednosti, baštini ono zbog čega svi moramo biti ponosni. Neki to zovu tradicijom, što neminovno stoji. Međutim, čuvanje, poštivanje svojih vrijednosti nije samo tradicija, to je nešto kud i kamo više. To je i ponos i povijest, društvo koje to izgubi ne klizi nego se strmoglavljuje u ponor…
Društva koja žele ići naprijed čuva svoje knjige, uspomene, spomenike, sjeća se svojih znanstvenika, umjetnika, junaka, njihovih obitelji. Eh, pa upravo ćemo vam podariti jednu takvu, vukovarsku priču. A znamo što je svima nama, našem društvu, zajednici, državi grad Vukovar.
Blago Zadro, legendarni hrvatski branitelj, junak s Trpinjske ceste koji je život položio za hrvatsku slobodu imao je svoju obitelj. Koja ga je iskreno oplakala, kao i njegovog sina Roberta koji je poginuo kao hrvatski vojnik u bitci za Kupres. Loza je nastavljena, a mi ćemo se u ovoj priči posvetiti njegovom unuku, nogometašu, vrataru.
Prve korake napravio u Dubravi
Svojevremeno su ga mediji opsjedali, baš zbog njegovog prezimena, porijekla, što ga je možda i smetalo. No, pred medijima se ponašao sjajno, baš kakav je i na sportskom borilištu. Zapravo, ako dublje razmišljamo, posve je prirodno zanimanje za unuka našeg ratnog junaka, na način da se prisjetimo obitelji Zadro. Kojoj dugujemo najveću zahvalnost.
Dakle, Mislav Zadro, unuk Blage Zadre, danas je član Rijeke, do ljeta je bio vratar u Dinamu. Karijeru je počeo u zagrebačkoj Dubravi. Uvijek ga je pratila znatiželja, baš zbog prezimena, a dječak, kasnije zreli mladić dobro je to nosio. Nije, zaista nije, koristio svoje prezime za napredak, bio je uvijek kao svoji vršnjaci. Njegove riječi to potvrđuju…
“Prve sam životne i nogometne korake napravio baš u Dubravi. Koji je bio poticaj da postanem baš vratar? Počeo sam, zapravo, kao desno krilo. Bili smo na jednom turniru i izgubili s visokom razlikom pa naš vratar nije došao na sljedeću utakmicu. Tada sam se ponudio da ja stanem pred gol. Obranio sam pet, šest velikih šansi suparnika i rekoh ‘ovo je za mene, to je to’. Tako sam postao vratar i ubrzo nakon toga došao u Dinamo. Imao sam samo šest-sedam godina. Zapravo, još sam bio u vrtiću„…
Zbog nogometa je kasnio u vrtić
Mislav Zadro prisjeća se svog ranog djetinjstva:
“Čak sam u nekim danima izostajao iz vrtića jer nisam stigao ići i na utakmice i biti s djecom u vrtiću. Da, Zbog treninga bih kasnio u vrtić. Tako je sve počelo. Slično se nastavilo kada sam krenuo u školu, tada sam već bio u Dinamu. Jednostavno, svakodnevno sam trenirao u Dinamu i branio za klub, usput hodao u jezičnu i sportsku gimnaziju…
Prošlu sezonu branio je za juniorsku momčad te Dinamo II koji je nastupao u Drugoj HNL. Tamo je branio pet puta, a jednu utakmicu je sačuvao svoju mrežu netaknutom. No, ljetos je odlučio promijeniti sredinu, transferirao se u Rijeku. Bilo je to pomalo i iznenađenje, no njega to nije poremetilo u ambicijama.
“Nastavio sam s napornim radom, na treninzima, baš kao i na utakmicama, dajem sve od sebe. Cilj mi je biti skoro i prvi vratar u klubu, ali maštam i o hrvatskoj A reprezentaciji. To mi nitko ne može zabraniti, posvećen sam tome, veli Mislav.
Teška ozljeda u Srbiji
Mislav Zadro bio je i član mladih reprezentativnih selekcija Hrvatske, od U-14 pa sve do U-20 uzrasta.
Jednoć je u medijima osvanuo nakon ozljede koji je dobio na turniru u Srbiji. Riječ je o Kupu prijateljstva, nastupao je za Dinamo protiv subotičkog Spartaka. Dinamo je dobio tu utakmicu s 3-1, no taj dvoboj obilježila je ozljeda tada 18-godišnjeg Mislava Zadre. Njega je nakon kornera igrač Spartaka u letu snažno udario nogom u glavu. Doduše, bilo je nenamjerno, u žaru igre, ali ozljeda nije bila ugodna niti blaga.
“To je jednostavno rizik mojeg svaki vratar mora nositi i prihvatiti, oporavio sam se, nisam se uplašio!”
Ako ga pitate za vratarske uzore odlučno će odgovoriti da nema jednog favorita, već da je više onih u čijim obranama uživa:
“Velika je danas konkurencija. Osobno, mislim da imam neki svoj način branjenja, svoj neki stil. Sad, možda nesvjesno pokupim nešto od onih koje volim gledati. A dugačak je popis onih koje rado promatram: Neuer, Ter Stegen, Ederson, Oblak i, dakako, naš Livaković.”
Ako bude zauzeta jedinica, nosim ’91’
Mislav, unuk Kate i Blage Zadre, je, naravno, jako ponosan na djeda i posvećuje mu neke objave na društvenim mrežama.
Sam osjeća pripadnost svojoj obitelji, nerijetko posvećuje objave Vukovaru i svom djedu Blagi i objave na društvenim mrežama. Jednom zgodom, tijekom memorijalnog hoda za Vukovar, susreo se s izbornikom Zlatkom Dalićem. Fotografirao se s njime, dakako. S njima na fotografiji je bio i Leo Nicolier (također golman u Francuskoj!), unuk Lyliane Fournier, majke Jean Michela Nicoliera.
A Francuz Jean Michel Nicolier, čije tijelo još nije pronađeno, poseban je ponos Vukovara, grada koji mu je podigao spomenik i nazvao most preko rijeke Vuke po njemu.
Zato, znamo da mladom Mislavu koji ponosno nosi prezime i baštinu svoj djede Blage možda i nije lako, jer je pod lupom javnosti.
Naposljetku, da bi dočarali misli i stavove mladog Mislava Zadra, kao i način prisjećanja na baštinu svoje obitelji neka posluži i ova izjava:
”Ovako na na svoj nogometni i vratarski put gledam, ako bude zauzet broj jedan na dresu onda želim nositi broj 91“.