U svojih sedamnaest godina postojanja, Vukovar Film Festival profilirao se u jednu od najvažnijih manifestacija ove vrste u Hrvatskoj, a ovogodišnje izdanje, koje se održalo u razdoblju od 24. do 27. kolovoza, ponovno je zauzelo omiljeni termin pred kraj ljeta, između završetka godišnjih odmora i početka nove školske godine. Publika je složna: VFF se uzdigao na višu razinu ambicioznijim pristupom programu, uvođenjem novih prikazivačkih lokacija i novim vodstvom.
Naime, od ove godine suorganizacije festivala prihvatila se vukovarska tvrtka Design Studio D uz podršku Turističke zajednice Grada Vukovara, novi mu je ravnatelj filmaš Darko Puharić, a umjetnički direktor Daniel Rafaelić, cijenjeni povjesničar filma i filmski kritičar, zaslužan za vrsno odrađen selektorski posao i uspjeh u dovođenju recentnih kinematografskih dragulja iz svih deset podunavskih zemalja.
Daniel Rafaelić bivši je ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC). Nakon što je diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a kasnije i egiptologiju u Manchesteru, radio je u Hrvatskoj kinoteci kao filmolog – arhivist. Bavi se istraživanjem domaće i svjetske povijesti filma. U filmskim arhivima u Beču i Berlinu pronašao je izgubljene hrvatske filmove Oktavijana Miletića „Kroatisches Bauernleben“ (1943.) i „Agram, die Hauptstadt Kroatiens“ (1944). Suradnik je na Akademiji dramske umjetnosti, Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Sveučilištu VERN te voditelj međunarodnog interdisciplinarnog filmskog programa u zagrebačkom KIC-u.
Vaša vukovarska avantura započela je godinama prije nego što ste se prihvatili umjetničkog ravnanja festivala. Što vas sve veže za grad na Dunavu i za njegov filmski festival?
“Kao česti posjetitelj festivala, a zatim i dugogodišnji suradnik – radio sam različite stvari, držao predavanja i projekcije, osmišljavao neke popratne programe koji su meni bili važni – često sam dolazio u Vukovar. Neopisiv je osjećaj šetati uz Dunav i osjećati spokoj. Pratio sam i posjećivao sve faze izgradnje Muzeja vučedolske kulture pa se tu ipak najbolje osjećam. Posebno me dirnula dr. Jacqueline Balen kada me odvela na iskapanja na Vučedolu, što ću uvijek pamtiti. Tu je i, naravno, meni jako dragi film “Romansa konjokradice”, sniman u Vukovaru, s onim divnim Vukovarkama koje se kupaju i sjajnim Yulom Brynnerom. Dakle, grad arheologije i filma – ne može bolje! Kako zaboraviti one čudesne projekcije kojima sam kroz godine prisustvovao: svi oni filmovi Woddyja Allena, double bill posvećen Romy Schneider i Sandri Lončarić, Tarantino i Rodriguez na splavi, Pavarotti na brodu, nagrada za životno djelo Mustafi Nadareviću… Biti filmski selektor u takvom gradu – meni je to jedan novi izazov, ali i neizmjerna čast i odgovornost. Kada poznajete festival, lakše je prihvatiti takav posao. Osobito ako imate ideju o tome što bi se moglo unaprijediti.”
Rekli ste da vam je apsolutna sloboda selekcije bila najvažniji preduvjet za prihvaćanje ovog angažmana. Sloboda za sobom povlači i veliku odgovornost – jeste li bili pod pritiskom što zapravo izabrati za prikazivanje?
“Nikakav pritisak nije postojao i na tome sam beskrajno zahvalan kako Darku Puhariću, direktoru VFF-a, tako i gradonačelniku Penavi i njegovim ljudima koji vode grad. Nitko se nije miješao u moj odabir. Golemi odaziv vukovarske publike pokazao je da takav pristup itekako ima smisla. Filmski festival je kao izložba. Kustos mora imati pravo na svoju viziju, a publika će reći je li to ono što želi ili ne.”
“Mi na Festivalu nemamo dosadnih filmova” – samouvjereno ste objavili u jednom intervjuu uoči ovogodišnjeg izdanja. Je li program opravdao ovu najavu? I može li uopće dobar film ujedno biti dosadan?
“Jako sam pazio da na VFF ne dovedemo filmove koji će biti vrsta filmova koja se prikazuje na većini svjetskih filmskih festivala – pretenciozni, lažni kvazi art film koji, kao, progovara o našoj stvarnosti. Ne mogu zamisliti nešto strašnije od toga. Zato sam itekako pazio da filmovi budu i veseli i mračni i zabavni, ali nikako dosadni. Filmovi koji vas mijenjaju, filmovi koji vas potiču na razmišljanje. Time sam se vodio. Imali smo jak program, s pobjednikom Cannesa, remek djelom “Anatomija pada” redateljice Justine Triet koji je, osim što je osvojio Zlatnu palmu na najvećem, najuglednijem i najglamuroznijem festivalu u svijetu, također pobrao hvalospjeve filmske struke, kritike i publike.”
Naglasak je bio na novijim draguljima iz njemačke kinematografije. Koji su vama osobno bili najdraži naslovi koje ste predstavili vukovarskoj publici?
“Čarobna frula, svakako. Zanimljivo je da je bila blockbuster u Njemačkoj u božićno vrijeme, međutim, u Hrvatskoj nije bilo nijednog retka o tome. A vidjeli ste s kojim smo je uspjehom reprizirali u HNK u Zagrebu, u sklopu Filmskog trezora. Njemačka kinematografija jedna od najjačih, ako ne i najjača u Europi; svake godine izbace niz fantastičnih filmova, tako da sam imao ozbiljnu glavobolju razmišljajući što odabrati. Uz „Čarobnu frulu“ imali smo i „Wunderschön“, film iz 2022., koji je reklamiran pod sloganom „Žena snima za žene“. Međutim, radi se o velikoj redateljici Karoline Herfurth, koja nije snimila veliki film samo za žene, nego za široku publiku, ima čudesnu estetiku i otvara neka stvarno bitna pitanja. Zatim, Dick Tracy kao igrani hommage stotoj obljetnici studija Disney, Jeanne du Barry, Anatomija pada… toliko ih je.”
Pošlo vam je za rukom ono što dosadašnjem VFF-u nije: doveli ste filmove iz svih deset podunavskih zemalja i potvrdili festival kao manifestaciju koja promiče ove kinematografije. Možete li dati pregled njihove filmske produkcije – i kako tu kotira Hrvatska?
“Mi smo se nekako navikli slušati da se u našoj oklolici (pritom mislim na podunavske zemlje) stvaraju filmovi koji jako liče suvremenoj hrvatskoj kinematografiji: odavno kreativno impotentnoj, pretencioznoj, lažno subverzivnoj (za državni novac, naravno) i u svakom pogledu odvojenoj od publike (koja iz poreza financira baš te filmove). To ne može biti dalje od istine. Podunavske zemlje bubre iskrenom filmskom kreacijom, imaju publiku i ne srame je se niti bježe od nje. Njemačka je tu, jasno, predvodnik. Zašto mi i dalje okrećemo glavu na drugu strane ne znam. U svakom slučaju bljeskova filmski inteligentnih uradaka i kod nas, napokon, se može vidjeti sve više. Čini se da smjena generacija ali i svjest da je dobar redatelj jedino obrazovan redatelj, napokon radi svoje.”
Nakon prvog izdanja pod vašom selektorskom palicom, kakvi su dojmovi? Na što je publika najbolje reagirala i koji programi zaslužuju više pažnje i prostora u programu?
“Najponosniji sam što je Vukovar dao povjerenje novoj ekipi, što smo očuvali festival i nastavili tradiciju. Publika je uživala kako u dvorcu Eltz, tako i na drugim lokacijama. Posebno tu ističem Vukovarski vodotoranj, odnosno školjka ili amfiteatar koji je izgrađen ispred Vodotornja, a koji je zahvaljujući njegovoj Ravnateljici postao čarobna nova filmska lokacija. Tamo je prvi put prikazan novi program „Rijeka prijatelj: Nil“, koji donosi dva egipatska klasika u režiji Chadija Abdela Salama – kratkometražni „Razgovorljivi seljak“ i dugometražni „Mumija“, koji slovi kao jedan od najboljih egipatskih filmova svih vremena. U dvorcu Eltz organiziran je znanstveni skup pod nazivom “Tranzicija audiovizualne djelatnosti i suodnos s novim digitalnim medijima.”
Što Vukovar Film Festival znači Vukovaru? Na koji način je u ovih 17 godina obogatio grad, vidite li neke izravnije posljedice?
“Važno je da grad živi s festivalom, a Vukovar doista živi za svoj festival već 17 godina, jer to se onda jako osjeti. Vukovar je grad i festival je to ne samo očuvao nego to njeguje i dalje. Građanska kultura Vukovara na zavidnoj je razini – pogledajte samo kako divno rade te divne djelatnice knjižnice! Brand koji je stvoren VFF-om jedan je od najvažnijih slavonskih, ali i hrvatskih kulturnih brandova. Nekad su se i telekomi kitili VFF-om kao vlastitom promocijom – to vam govori o kakvom se snažnim brandu radi. To vrijedi čuvati jer film na VFF-u odgaja, educira, zabavlja, ali i intelektutalno njeguje. To je zadaća VFF-a i svih nas koji ga vodimo.”