Svake godine u ovo tužno vrijeme, kad obilježavamo Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, u prigodnom programu sudjeluje glumac koji je prve korake napravio upravo u Gradu heroju, svestrani, beskompromisni i karizmatični Darko Milas.
Svake godine, dolazi se pokloniti stradalnicima i zapaliti im svijeću, prisjećajući se bolne prošlosti koja nije mimoišla ni njegovu obitelj. Tek malobrojnima je poznato da ovaj talentirani umjetnik pomaže i najpotrebitijim stanovnicima rodnoga grada, djeci s teškoćama u razvoju. Istodobno odlučan i samozatajan, borben i nježan, ovaj Talijin posvećenik duže od četiri desetljeća razgaljuje srca vjerne publike.
Dječak koji je kopao kanale
Darko Milas na svijet je došao 1959. godine u Vukovaru. „Rođen sam pored šume, odrastao na periferiji. Ljudi su držali konje i krave. Od djetinjstva sam naučio primjećivati mijene godišnjih doba, biti u nekom skladu s okolišem”, ispričao je u razgovoru za „Jutarnji list”.
Radne navike kakve bi posramile i Japanca baštinio je od roditelja. Otac, stolar „zlatnih ruku”, povazdan je bio u svojoj radionici, dok je majka radila za „Borovo” ali od kuće – ručno je izrađivala kvalitetne mokasinke koje su se prodavale u trgovinama diljem Europe. Uz to, kuhala je, održavala vrt i odgajala dva živahna dječaka. U nestašlucima je prednjačio Darko, kojem je baka govorila da je „vragu iz torbe ispao” budući da se stalno zafrkavao i izvodio predstave za rođake. Malčice se smirio otkrivši strast za knjigom.
„U jednom trenutku doslovno su mi branili čitanje jer nisam spavao, nego s baterijom pod pokrivačem do jutra listao stranice”, prisjeća se.
Onako hiperaktivnom, nije mu bilo teško da, po povratku iz škole i dovršenju domaće zadaće, s bratom pomaže majci u poslu. „Bio je to precizan, pipav posao, sve je moralo biti apsolutno savršeno, u milimetar sašiveno. Imam na rukama i danas neke ožiljke iz tog vremena”, priča glumac, dodajući kako je rano naučio poštivati rad, ali i uživati u njegovim plodovima.
„Radio sam svašta otkako znam za sebe i uvijek imao nešto novca u džepu. U srednjoj školi kopao sam kanale. Tijekom studija dvije godine sam raznosio ‘Glas Slavonije’, noću. Nosio sam u dvadeset četiri ulice, 260 primjeraka, po svim uvjetima, bila kiša ili snijeg… Tada sam, valjda, zaradio ove podočnjake”.
Kako sagraditi most?
Milasovo školovanje zaslužuje posebno poglavlje – bilo je izrazito turbulentno. Po završetku osnovne škole, bistri dječak htio je upisati gimnaziju, no otac za to nije htio ni čuti – htio je da njegov sin stekne „konkretnu” struku. Dok je tinejdžer bio s prijateljima na moru, tata ga je upisao u građevinsku školu. Bijesan kao ris, mjesec dana nije razgovarao s ocem.
Kad se u Osijeku otvorio novi građevinski smjer, vodogradnja, prebacuje se ondje. Unatoč početnom negodovanju, imao je solidne ocjene, a u šali napominje da je možda jedini hrvatski glumac koji bi mogao izgraditi most. Za maturalni rad je, naime, napravio projekt mosta dugačkog stotinu pedeset metara, za što je dobio ocjenu „plus četiri”. Od svojih snova, međutim, nije odustao te je, lažući roditeljima kako je upisao studij građevine, otišao na prijemni na osječku Pedagošku akademiju. Od stresa zbog tajnog podviga je, dodaje u šali, već tada počeo gubiti kosu.
Na dan upisa, otac ga odlučuje pratiti u Osijek, i tek tada, na licu mjesta, otkriva da će njegov sin studirati „beskorisnu” književnost. Milas stariji samo se okrenuo na peti – sada se on ljutio mjesec dana. Kad je, na trećoj godini, Darko upisao i glumu u Osijeku, na dislociranom studiju zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, razočarani pater familias uputio mu je tek jednu rečenicu: „Nikad od tebe čovika”. Sin se svojski trudio dokazati mu suprotno.
Dok su njegovi kolege uživali u izlascima, mladić je, balansirajući između dva fakulteta i posla, lipsao od umora. „Podijelio bih novine do četiri ujutro, odspavao do osam pa otišao na predavanja na Pedagošku akademiju. Zatim bih pobjegao u kazalište na glumačka predavanja. Onda bih nešto pojeo, pa opet u kazalište. I onda sve ispočetka”, prisjeća se.
„Dođe ljeto, moja generacija ide na Dubrovačke ljetne igre statirati, a ja kopati kanale”. Uz to, već tada je počeo nastupati na pozornici, a prvi u generaciji je dobio nagradu, za ulogu u „Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj”.
Daske koje život znače
Diplomirao je 1984. godine, kad je sklopio i prvi profesionalni angažman, u osječkom HNK. Godine 1991., na početku Domovinskog rata i strašnog stradanja njegova rodnog grada, seli u Zagreb. Postaje članom ansambla Gradskoga dramskog kazališta „Gavella”, gdje briljira u predstavama „Povratak”, „Majka Courage” i „Ozračje”. Unatoč priznanjima, tih godina prisjeća se s gorčinom – obitelj mu je bila u progonstvu; voljeni Vukovar razoren. Ne uspijevajući prestati misliti na zavičaj, u ratnim je danima radio i gostujuće uloge u teško oštećenom HNK u Osijeku.
U Slavoniju se vraća 1995. te preuzima funkciju ravnatelja Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Na tom položaju, bavio se promišljanjem dramskog repertoara, kazališnom estetikom te organizacijskim radom s Dramskim ansamblom. Uz to, predavao je glumu studentima tog fakulteta te bio zadužen za koordinaciju sa zagrebačkom Akademijom dramskih umjetnosti.
„Odškolovao sam generaciju glumaca među kojima su Sandra Lončarić, Krešo Mikić, pokojni Saša Anočić, Hrvoje Barišić, Nela Kocsis, Mario Rade… Bio sam i ravnatelj i igrao kada sam mogao. Mislim da mi je ona gotovo životinjska kondicija koju sam stekao od malih nogu pomogla da sve to izdržim”, prisjeća se.
Nakon sedam godina, daje ostavku na mjesto ravnatelja, sit političkih nadigravanja i natezanja oko novca. Vraća se u „Gavellu”, gdje ostaje do danas, no nerijetko gostuje i na drugim pozornicama. O njemu se u šuškalo kao o novom ravnatelju „Gavelle”, što je opovrgnuo rekavši da se zasitio organizacijskog posla. Svoju matičnu kuću usporedio je s brodom koji plovi s dobrim kapetanom, u kojem su glumci posada, a „izuzetnu važnost imaju radnici u potpalublju”.
Od krvi i mesa
Kako za nabrajanje predstava u kojima je njegov glumački genij bljesnuo nemamo dovoljno prostora u listu, spomenut ćemo tek neke. U „Latinoviczu”, adaptaciji Krležinog romana „Povratak Filipa Latinovicza” u režiji Zlatka Viteza, portretirao je naslovnog junaka, slikara bez čvrste životne podloge, koji ne osjeća pripadnost ni domovini ni svojoj obitelji. Predstava se pripremala puna dva mjeseca, frenetičnim tempom, uslijed čega je glumac izgubio šest kilograma.
„Nikad nisam preferirao Krležu, ali me oduvijek fascinirao taj predivan roman o čovjeku koji se, nakon 23 godine, vraća u rodni grad da bi se obračunao s malograđanštinom i vlastitom prošlosti”, ispričao je Milas, dodajući kako Latinovicza nepravedno doživljavaju kao beskrvnog intelektualca. „On je žestoki muškarac, nabijen emocijama, ali je problem u tome što je boležljiv i ima slab, kolebljiv i sumnjičav karakter. No, ja sam ga htio napraviti kao čovjeka od krvi i mesa”, ispričao je o ulozi koja mu je priskrbila hvalospjeve kritičara. Isti lik je, na jednako sugestivan način, portretirao i u adaptaciji velikog Georgija Para.
Sjajan je bio i u „Apartmanu”, drami Neila Simona u režiji mlade srpske redateljice Olivere Đorđević. Utjelovio je lik znatno drugačiji od sebe – goru polovicu nesretna bračnog para, sebeljubivog control freaka u krizi srednjih godina, opsjednutog vanjštinom i mlađahnom ljubavnicom. Od vlastite ličnosti se morao odmaknuti i za potrebe „Sjećanja šume”, predstave nastale po istoimenom romanu Damira Karakaša, u režiji Tamare Damjanović. Bio je uvjerljiv kao patrijarhalni zlostavljač iz ličke zabiti, vječno smrknuti grmalj koji vlastitu obitelj drži u strahu i pokornosti, no igrao ga je onako kako se negativci te vrste rijetko igraju, višeslojno i duboko ljudski.
Za ulogu u „Crnim očima” u režiji Dražena Ferenčine, kolegica Slavica Knežević i on proglašeni su najboljim glumcima „Gavelle” te sezone. „Osvojio je prostor koji je izvođaču možda i najteže osvojiti, onaj u kojem se činilo kao da ne glumi, već da na sceni jednostavno jest, da živi sebe i svoj lik”, hvalili su ga stručnjaci. Tom prigodom, dokazao se i kao sjajan improvizator – tijekom izvedbe se gadno posjekao, no to je uspio uklopiti u radnju a da nitko ništa ne primijeti.
Prošle godine, uz praizvedbu predstave „Halatafl”, obilježio je četiri desetljeća umjetničkog rada. Radilo se o autorsko-redateljskom projektu Darka Milasa i Borisa Svrtana, izvedenom u osječkom HNK. Kroz priču o dvojici muškaraca koje je sudbina povezala na nepredvidiv način, komad slika širu društvenu sliku, našu svakodnevicu u kojoj se već desetljećima vrtimo u krug. Ova socijalna tragikomedija, lišena patetike, oduševila je publiku. Ukupno, na „daskama koje život znače” odigrao je četrdesetak glavnih uloga, a povremeno se bavio i režijom te je, primjerice, postavio nekoliko djela dramatičara mlađe generacije.
Veličina poraza
Paralelno s kazališnom, gradio je uspješnu filmsku karijeru. „Put u raj”, „Detonator”, „Vrijeme za…”, „Crvena prašina”, „Srce nije u modi”, „Kraljica noći”, „Družba Isusova”, „Kradljivac uspomena”, „Iza stakla”, „Korak po korak”, „Djeca jeseni” i „Most na kraju svijeta” samo su neki od naslova u njegovoj filmografiji.
Možda ponajbolju rolu na velikom platnu ostvario je u „Broju 55”, ratnoj drami Kristijana Milića. Predstavljen kao prvi pravi akcijski film o Domovinskom ratu, ovaj uradak osvojio je osam Zlatnih arena, a Milas je bio nezaboravan kao Đero, snajperist s gotovo životinjskim instinktom za opasnost. Taj opor, ciničan i pronicljiv čovjek od malo riječi, odan suborcima i pomiren s neizbježnom zlom kobi, osvojio je srca gledatelja.
Radnja filma temelji se na istinitom događaju koji se odvio rujnu 1991. u Kusonjama, selu kod Pakraca. Upavši u neprijateljsku zasjedu, malena skupina hrvatskih vojnika, pripadnika „A“ satnije 105. brigade ZNG-a, bila je prisiljena skriti se u napuštenu kuću. Njihov očajnički otpor udruženim, brojčano nadmoćnim snagama pobunjenih Srba, Jugoslavenske Narodne Armije i srpskih specijalaca trajao je gotovo dvadeset četiri sata. U jutro, većina branitelja bila je mrtva. Preživjeli su bili prisiljeni na predaju kad je neprijatelj minirao kuću. Suprotno svim konvencijama, mučeni su do smrti i bagerom zatrpani u zajedničku masovnu grobnicu.
Potresna drama snimana je u selu Ruča, pokraj Velike Gorice, koje je filmska ekipa uzurpirala na mjesec i pol dana. Ugasili su rasvjetu kako bi što vjernije prikazali noćnu atmosferu ratnih Kusonja, a iseljena je i farma od oko dvjestotinjak posavskih konja, zbog buke. Kuća s brojem 55 je pak otkupljena, a potom tijekom snimanja srušena. Radilo se o ogromnoj produkciji u kojoj je sudjelovalo 150 statista, s bogatim scenskim efektima – zbog uporabe različitih vrsta pirotehnike, na snimanju je čitavo vrijeme bio dežurni liječnik.
Film je zaradio više od 56.000 dolara, a kritičari su ga jednoglasno pohvalili. „Punokrvni, žanrovski ratni film ovi prostori nisu vidjeli još otkako je Veljko Bulajić objesio kameru o klin”, napisao je Igor Tomljanović za uradak koji Domovinski rat prikazuje bez uobičajena domoljubnog patosa, kiča i mistifikacije. Na primjedbu da se za prvi film iz najavljenog serijala o Domovinskom ratu odabralo baš akciju u kojoj je hrvatska strana doživjela mučan poraz, Milas je odvratio ovako: „I poraz je dio rata, a ova je priča istina. Tako je rat i počeo – s puno mladih, pomalo i naivnih ljudi. Da, ti su mladići u Kusonjama nesretno i nespretno upali u zamku. To se stvarno dogodilo, pa što, zar to treba tajiti? Veličina je upravo u tome da serijal filmova započne upravo jednom ovakvom akcijom, pa bila ona i poraz. I baš zato, iz poštovanja prema tim mladićima, i mi smo glumci disali kao jedan. Bez imalo prenemaganja mogu reći da smo tih mjesec dana snimanja u turopoljskom blatu i magluštini živjeli tu priču”.
Hrvatski Luther
Milas je rado viđeno lice i na malim ekranima. Televizijskoj publici dobro je poznat iz serijala „Zakon!”, „Loza”, „Počivali u miru”, „Novine” i „Minus i plus”, a ljubiteljima „sapunica” po liku dr. Domića, liječnika kojeg je glumio u serijalima „Dolina sunca” i „Sve će biti dobro”.
Ulogu života, po mnogima, ostvario je u „Šutnji”, kriminalističkom serijalu Dalibora Matanića s radnjom smještanom u Osijeku i Kijevu. U mučnom uratku o trgovini bijelim robljem, zasnovanom na istinitim događajima, Milas je portretirao policijskog inspektora Viktora Kovača, čovjeka mučenog unutrašnjim demonima koji beskompromisno teži pravdi. Kritičari su ga usporedili s Lutherom, predstavnikom zakona u kreaciji britanskog glumca Idrisa Elbe. U šali, ispričao je kako je u ovakvim projektima obično glumio kriminalce.
„Pročitao sam sva tri romana Drage Hedla na kojima se temelji serija. Kad su mi rekli da sam idealan za ulogu inspektora, već sam imao neku sliku u glavi. Nisam se previše napinjao da stvorim taj lik jer sve mi je to bilo blisko. U njemu sam prepoznao neke stvari koje sam i sam proživio”, kazuje Milas, kojem je policijsku kolegicu glumila nekadašnja učenica Sandra Lončarić.
Prva sezona završila je tako da ne znamo je li inspektor Kovač mrtav, a gledatelji druge sezone, koja se odnedavno prikazuje, već znaju odgovor na to pitanje. Serijal je uvršten u prestižni program „Berlinale Series Market”, na kojemu se predstavljaju projekti iznimne umjetničke kvalitete i velikog tržišnog potencijala iz čitavog svijeta.
Milas kaže da je vrlo malo praznog hoda u njegovoj karijeri. „Uvijek sam se trudio obaviti posao zanatlijski – nikad si nisam utvarao da sam neki veliki umjetnik. Dođem na te daske, napravim posao i, kada je gotovo, taj svijet prestaje, zatvorim kapiju”, priča glumac. Svoju privatnost krije kao zmija noge – o njemu se zna samo da je sa suprugom od fakultetskih dana te da ima dvoje odrasle djece i šestogodišnju unučicu.