Netko je svojevremeno sasvim točno procijenio da je pisati o Pavličiću nezahvalan zadatak. Ne samo da je teško već i gotovo nemoguće u jednom članku obuhvatiti sav njegov opus, koji se ujedno veže uz vrlo različite “kolosijeke”.
O njemu možemo pisati i govoriti kao o književniku, znanstveniku, profesoru, scenaristu, ali se može dosta toga za reći i o njegovom osobnom životu. Naime, u zadnjih nekoliko godina Pavličić se našao pod lupom javnosti jer je, kao “vječiti neženja”, ušao u bračne vode s gotovo jednako poznatom književnicom i znanstvenicom Julijanom Matanović.
Crtice iz životopisa
Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru prije sedamdeset i pet godina. U Zagrebu je završio studij komparativne književnosti i talijanskog jezika. Po završetku diplomskog studija zaposlio se na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i doktorirao, a kasnije kontinuirano napredovao do položaja redovitog profesora, da bi unazad četiri godine stekao i počasnu titulu profesora emeritusa. Kao kuriozitet valja napomenuti da je od kraja 20. st. i redoviti član HAZU-a.
Ivo Remetin kao neprilagođeni dinosaur
U književnom stvaralaštvu Pavličić se okušao u pisanju djela za djecu i mlade (npr. Trojica u Trnju), kao i u književnosti za odrasle. U oba slučaja podjednako je uspješan, s tim da je broj njegovih djela posvećen djeci i mladima znatno manji od broja djela namijenjenih odrasloj publici. Tematika Pavličićevih djela je vrlo raznolika, pa piše romane u fantastičnoj maniri, krimiće, kao i esejistiku te djela u kojima se miješaju različiti žanrovi, a kojih je u osnovi najviše. Posebno mjesto u njegovom književnom stvaralaštvu zauzimaju kriminalistički romani, od kojih se rijetko koji smješta isključivo u žanr kriminalistike (npr. Pjesma za rastanak, Plava ruža).
Prvi kriminalistički roman objavio je 1980. godine (Press). Glavni lik u većem broju njegovih kriminalističkih romana je Ivo Remetin, novinar crne kronike. Kroz dugi vremenski period u kojem Pavličić piše o istim likovima, unosi promjene vidljive u obiteljskom i društvenom smislu. Ivo tako u vremenskom razdoblju nešto kraćem od 40-ak godina postaje od oca djed, ne odustaje od pušenja, ali shvaća da je pušenje u zadnjim desetljećima postalo nova realnost. Ipak, Pavličić ne mijenja obrazac svog pisanja koji bi se prilagodio duhu današnjeg vremena – pušta Remetina da, poput neprilagođenog dinosaura, radi na način na koji se radilo prije četiri desetljeća.
Po čemu je fantastika fantastična?
Jedno od bitnih obilježja Pavličićeva književna stvaralaštva je poniranje u svijet fantastike. U tekstu “Po čemu je fantastika fantastična?” iznosi svoje viđenje fantastične književnosti, u kojem se fantastična nota uvijek daje u realnom okruženju, što stvara osjećaj kod čitatelja da se realnost u svakom trenutku može pretvoriti u fantastičnu zbilju. Jedno od takvih djela je Večernji akt. Roman je to u kojem se glavni lik Mihovil bavi savršenim falsificiranjem.
To nije samo po sebi legalna djelatnost, ali je ovdje dovedena do fantastičnih granica, gdje se postavljaju pitanja mogućnosti krivotvorenja zbilje, pa čak pred kraj i sam Mihovila sebe falsificira. Na kraju Pavličić cijelu stvar dodatno začinjava time što dovodi u pitanje i vlastito autorstvo romana, dižući problematiku lažiranja na jednu višu razinu. Upravo ovdje do izražaja dolazi krucijalno obilježje Pavličićevih romana, a to je hibridnost.
U potrazi za Svetim gralom
Ponekada Pavličić svoje književno stvaralaštvo usko povezuje sa znanstvenom produkcijom. Odličan primjer jedne takve poveznice vezan je uz roman Koraljna vrata, koji piše u trenutku dok se zaista bavi Gundulićevim Osmanom. Glavni junak Koraljnih vrata je Krsto Brodnjak, filolog i profesor iz Zagreba koji pronalazi Gundulićeva Osmana s izgubljenim 14. i 15. pjevanjem. Pronalazak izgubljenih pjevanja predstavlja svojevrsni Sveti gral u hrvatskoj književnosti i sa sobom nosi veliku dozu odgovornosti jer donosi savršenstvo u nesavršeni svijet.
Savršenstvo ima svoju cijenu – nema zdravlja bez bolesti i savršenstva bez nesavršenosti. Upravo su pitanja koja Pavličić postavlja kroz svoje romane jedne od najinteresantnijih odlika njegove književnosti jer navode na razmišljanja izvan uobičajenih granica.
Emocionalno nabijena proza o Vukovaru
Svoja djela često veže uz Zagreb, no kad piše o Vukovaru, tad ujedno najbolje piše jer tu u prvi plan stavlja autobiografska iskustva, u kojima onda do izražaja dolaze emocionalne reminiscencije više nego što je slučaj u drugim djelima. Upravo se uz Vukovar vežu njegovi najbolji romani, kao što su Šapudl, Diksilend, Dunav i neki drugi. Iz njih možemo iščitati kako je vukovarska svakodnevica izgledala u vrijeme Pavličićeva djetinjstva i mladosti.
Uz književno stvaralaštvo Pavličić paralelno kao znanstvenik piše brojna djela znanstvene tematike. Iako se bavio raznim temama povjesničari književnosti smatraju da je najveći doprinos dao baroknom književnom stvaralaštvu. Uz njegov znanstveni rad usko je vezan i nastavno-pedagoški rad na kojem su izrasle, sada već, srednje i mlade generacije studenata komparativne književnosti i kroatistike.
Djela su mu prevedena na slovači i češki
Pavličić ne samo da je jedan od najproduktivnijih pisaca već i jedan od najčitanijih, kako pokazuju istraživanja koja se već godinama provode po hrvatskim knjižnicama. S obzirom na njegovu plodnu produkciju, obično se zanemaruje njegov doprinos filmu, ostvaren pisanjem kvalitetnih scenarija. Pavličić je dobitnik brojnih nagrada, od kojih je jedna od najvrednijih ona Vladimira Nazora za životno djelo. Njegov se život i rad isprepliću, pri čemu je očito da u njega nema života bez posla i obrnuto. Čak je i njegova životna partnerica iz svijeta književnosti, pa uistinu njegov rad i život kao da gube granice; i ljubav i život i rad su nerazdvojivo povezani.
Djela su mu prevedena uglavnom na slovački i češki jezik. Uistinu je čudno da strana javnost nije prepoznala vrijednost njegovih djela, no za to ima još uvijek vremena jer Pavličić ne namjerava biti klasičan umirovljenik.