Pokrenuti filmski festival u gradu bez kina, na krajnjem istoku Hrvatske, i to u trenucima kad je pojam kontinentalni turizam tek bio u povojima, na prvu se čini kao prilično pretenciozna ideja.
Mnogima se to i činilo kad su 2007. godine čuli najave da će se pokrenuti jedna takva manifestacija u Vukovaru, a ne u nekoj od destinacija na Jadranu koje su vapile za sličnim sadržajem.
A kad je napokon došao red na otvaranje prvog Vukovar film festivala s neba je stigao loš znak. Nad gradom se nadvilo nevrijeme, čak se poderalo i filmsko platno pa je svečana ceremonija – da večer ne propadne – prisilno održana u hotelu Lav.
Iz Cannesa i Berlina u Vukovar
No, već sutra priča je postala daleko svjetlija. Nad Vukovarom i Dunavom zasjalo je sunce, oblaci su otišli, a s prvim prvim nagovještajima mraka na jedinstvenoj festivalskoj lokaciji, šlepu usidrenim uz dunavsku obalu, započela je projekcija kultnog rumunjskog filma “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”. Ostalo je, rekli bi, povijest.
Festival je prebrodio sve nedaće, i maćehinski odnos Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) koji mu je uskratio podršku kakvu imaju konkurentski festivali, preživio je i pandemijsku godinu u online izdanju, da bi se ove vratio u velikom stilu: prikazan je 41 film, a uspješno su odrađene i tradicionalne filmske radionice.
U odnosu na spomenute početke danas se sve stubokom promijenilo, ne isključivo na samoj manifestaciji izbrendiranoj kao Festival podunavskih zemalja, onoj koja prikazuje vrhunske filmove prethodno viđene na repertoarima Cannesa i Berlina, pa i hitove poput Tarantinovih uradaka.
Drugačije je i u gradu. Osim što je ponosni domaćin festivala, grad Vukovar je dobio i multipleks kino, pa je kroz desetljeće i pol prošao put od grada koji je stajao u potpunom zapećku kad je riječ o sedmoj umjetnosti do filmskog središta istoka Hrvatske.
“Nije postojao strah od praznih sjedala”
No, iako prilike nisu bile ni malo povoljne Igor Rakonić, idejni začetnik i direktor festivala kaže kako pokretanje VFF-a nije smatrao rizikom.
“Točno, Vukovar tih godina nije imao kina. Nije postojao strah od praznih sjedala, jer smo vjerovali kako će pozitivna energija festivala biti prepoznata, i srećom bili smo u pravu”, kaže nam.
Otkrio nam je kako je od ideje do realizacije projekta prošlo relativno kratko vrijeme jer je ona, ideja, odmah pala na plodno tlo. A danas mu je žao samo zbog jedne stvari koja će se, izrazio je nadu, promijeniti.
“Realizacija ideje bila je prilično brza, zahvaljujući gospođi Zdenki Buljan tadašnjoj gradonačelnici Vukovara koja je na to mjesto došla iz svijeta kulture. Naime gospođa Buljan bila je ravnateljica gradskog muzeja grada Vukovara. Na žalost nismo uspjeli zadržati riječni šlep na kojem smo prikazivali filmove s prvih šest izdanja festivala. Nadam se da ćemo za sljedeće 16. izdanje osigurati šlep kao najatraktivniju festivalsku lokaciju.”
Kultuna ponuda bolja je od gospodarske situacije
Kad smo ga upitali što osobno smatra najvećim uspjehom festivala, posebno je izdvojio sljedeće:
“Nekoliko je uspjeha festivala. Na projekcijama filmova po prvi puta nakon Domovinskog rata u publici su sjedili, a i danas sjede, ljudi svih nacija koje tamo žive. VFF svake godine prikazuje najbolje filmove s netom završenih velikih festivala poput Cannesa i Berlina. Svakako u uspjeh festivala moramo pribrojati i činjenicu da smo unatoč maćehinskom odnosu HAVC-a dogurali do 16. izdanja festivala.”
Zamolili smo ga i za usporedbu Vukovara te 2007. godine kad je pokretao festival i današnjeg, koliko se promijenilo od tada.
“Iako ne živim u Vukovaru, kroz ove godine mogu svjedočiti da je kulturna ponuda grada daleko bolja nego gospodarska situacija. Od Gradskog muzeja koji osim sjajne postavke muzeja u dvorcu Eltz ugošćuje i komorne orkestre, preko Hrvatskog doma s odličnim kazališnim programom, CineStara, novootvorenog muzeja Vučedolske kulture pa sve do vodotornja. Sve ovo uz infrastrukturno uređenje i nezaobilaznu rijeku Dunav, Vukovar čini poželjnim mjestom za življenje.”
Nezadovoljstva mladih normalna su stvar
A za kraj, morala je pasti usporedba s vremenom kad je Rakonić odrastao. Zanimalo nas je smatra li da je Vukovar, iz perspektive kulturne ponude usporediv s vremenom kad je odrastao. Mladi danas često govore kako se u gradu “ništa ne događa” pa nas je zanimalo jesu li i nekada imali takav osjećaj.
“Realno, danas je kulturna ponuda grada puno bogatija nego što je bila u vrijeme mog odrastanja. Nezadovoljstva mladih su, rekao bih, normalna stvar, ali zato ujedno daju i priliku da isti ti mladi iskažu svoj kreativni potencijal koji će donijeti novu vrijednost i obogatiti kvalitetu života u gradu i široj okolici.”