Legenda kaže da je Ante Kostelić, za svog boravka u Borovu i Vukovaru, u ravnoj Slavoniji, našao brdo na kojem je postavio malu Janicu i malo većeg Ivicu na skije. Poznavajući ga, to nije samo legenda nego i gola istina. Kao što je gola istina da je Ante Kostelić, taj trener svih trenera, koji je od svoje kćerke i sina napravio svjetske prvake, olimpijske pobjednike i osvajače Svjetskog kupa zaista u jednom razdoblju živio u Vukovaru i Borovu, trenirajući rukometašice. Kojima je ostao u sjajnom sjećanju…
Makar im pod njime nije bilo lako. Slovio je kao neprikosnoveni trener, nije trpio prigovore, radio je sa svojim sportašicama teško i zdušno, pod njime su napredovale, a uostalom dokazao se kud i kamo ranije kao sjajni rukometaš i u jugoslavenskom prvenstvu, pa u Francuskoj, te kao trener. No, kako su mu život ipak obilježili uspjesi njegove djece kojima je on bio i trener i pedagog, a nadasve otac, te se rukometne epizode veličanstvenog Ante Kostelića malo i zaboravljaju. Skijaški fenomenalni uspjesi kao da su brisali njegovu blistavu rukometnu povijest.
Možemo biti slobodni, kao što je život posvetio skijanju, napose zbog svoje djece, tako je njegov život obilježio i rukomet. Bio je sjajan igrač a niti jednom nije dobio poziv za jugoslavensku reprezentaciju. Iako je to zaslužio puno prije ostalih koji su prodefilirali kroz tadašnju nacionalnu vrstu. Pa je odlučio nakon igranja u Medveščaku otići u Francuskoj gdje je sjajio kao meteor, u jednoj utakmici zabio je 25 od 26 golova svoje momčadi. Za pobjedu naravno.
Borovo je vodio u dva navrata
No, kako je „kužio” rukomet tako je i postao trener. Još prije odlaska u Francusku gdje je igrao do 1975. godine Ante Kostelić je jednu sezonu bio trener rukometašica Ivanića, gdje je i upoznao suprugu Maricu, majku Janice i Ivice. Što su ti sportski geni?
Nakon sjajnih epizoda iz Francuske je izravno došao u Osijek u kojem će se zadržati najduže od svih klubova koje je trenirao, tri godine. Nigdje nije toliko ostao, iz Medveščaka, Trešnjevke, Borova, sarajevskog Željezničara, bjelovarskog Partizana, Bitole, Celja odlazio je puno brže. A u Borovu je bio dvaput. Trenirao je rukometašice, jednom je vodio momčad zadnjih nekoliko kola i u kvalifikacijama kad se iz Druge ušlo u Prvu B ligu, a jednom je trener bio cijelu sezonu…
Sjajno ga se sjeća jedna od njegovih najboljih rukometašica, Vlatka Mihoci:
„Igrala sam za osnovnu školu u Vukovaru, trener iz Rukometnog kluba Borovo koji je trenirao moju mamu pozvao je i mene. Počela sam u drugoj ekipi, a kad sam se priključila prvoj ekipi, trener je u to vrijeme bio Ante Kostelić Gips. I zaista je bilo zanimljivo, nekako posebno. U počecima smo kod njega imali stvarno specifični sustav rada, to neću nikada zaboraviti. On je jako puno polagao na kondiciju, tako da smo bile fantastično pripremljene. Gips je znao kombijem doći po mene u školu i nakon nastave smo išli na trčanje u šumu Adica. Tamo bi nas opremio prirodnim utezima, vodili smo loptu po neravnim terenima i slično. Koristio je resurse koje smo tada imali, trčali smo do besvijesti po brdima i dolinama. Kad sam došla na prve pripreme, mislila sam, što je meni ovo trebalo, ali čovjek se izgradi i s vremenom nauči neke stvari. Zanimljivo je spomenuti da su s nama tada trenirali i Ivica i Janica. Oni su s nama trčkarali, a mi smo išli na pripreme tamo gdje su oni mogli skijati”, kaže Vlatka Mihoci.
Nisam dopustio da o mojoj djeci odlučuju birokrati
Dakle, ona priča o brdu negdje unaokolo Vukovara nije nikakva legenda, nego majka svih istina…
„Da, ja sam kao rukometni trener, možda baš u Borovu, odlučio da će se moja djeca baviti pojedinačnim sportovima, gdje ih neće u napretku i karijeri moći zaustaviti neki birokrati, nesposobni treneri, pokrasti sudac ili omesti nepošten suparnik. Izbor mi je bio skijanje, tu se sve zna, snaga, mentalna i psihička, kondicija, spretnost, treninzi, stotinke, desetinke i sekunde su tu presudne. Nema krađe, nema lopovluka, dobro možda malo ima, ali ja sam tu kao trener eliminirao, znao sam se postaviti”, kaže nam Ante Kostelić.
I sam misli da su mu rukometni dani u Vukovaru pomogli:
„Djeca su bila mala, Ivica je tek krenuo u školu, Janica još nije, bili su sa mnom, ja sam bio trener u jednom sportu, a moja djeca su se pripremala za budućnost, za drugi sport. No, vježbe, one prave, su uvijek vježbe. Koje koriste svim sportašima.
S Kostelićem se išlo do maksimuma
Vlatka Mihoci nam je objasnila kako je Kostelić spremao svoje rukometašice:
„Treninzi su bili i prijepodne, i poslijepodne, i individualni, i u parku, na svim mogućim terenima, puno šuterskih treninga… Kako smo izdržavale? Nije bio problem, bile smo mlade. I njegova djeca su izdržali vježbe koje je za njih pripremio”!
Očito je Ante Kostelić, s nadimkom „Gips”, uvijek imao posebne metode. Ne samo za fizički trening, nego i za sticanje mentalne snage. Mihoci se sjeća:
„Kad bismo pobijedile nekog slabijeg suparnika s razlikom koju on nije smatrao dovoljnom to je bilo kao da smo izgubile. Stvarao je u nama taj osjećaj da uvijek moramo ići do maksimuma. I danas me uvijek iznova fascinira kad se prisjetim tih dana koliko je imao široko znanje u mnogo toga i koliko je bio ispred svog vremena”.
Što se od čovjeka više traži, on više daje
Ante Kostelić voli objasniti svoje metode, pa kaže:
„Ljudi to ne shvaćaju, ali što se od čovjeka više traži, to on više daje, a žene pogotovo. Kondicijski trening sam gledao kao sredstvo za stvaranje mentaliteta, po mogućnosti mentaliteta pobjednika. Vidio sam da to prolazi, sjećam se i rada u Borovu, ali i u Osijeku koji je s mojom postavom osvajao i europske trofeje, te su djevojke silno napredovale, iz dana u dan. Kada su same osjetila da napreduju i same su prionule teškom radu, nije im teško padalo”, govori „Gips”.
Pa se opet Ante Kostelić vraća na priču i o rukometu i o skijanju, kroz prizmu svoje djece.
„U rukometu ima dosta nepravdi, moraš biti spreman na podlosti, to je grub sport, sudac sve ne vidi, a nekad niti ne želi gledati. A ja nisam želio da o meni i mojoj djeci odlučuju neznalice i nesposobnjakovići. Trenirat ću svoju djecu koja će me slušati i pokazati što vrijedi Gips. Bavit ćemo se skijanjem jer o uspjesima neće odlučivati suci i šarlatani, nego štoperica i egzaktni rezultati. Više neće drugi procjenjivati valjam li ja i moja djeca – sam ću kreirati njihove uspjehe. U nas se nikad nisu cijenili uporni i marljivi sportaši, uvijek su bili u prednosti kvazi treneri i sportaši koji su dane provodili po birtijama ispijajući pivo i gemište. I u skijanju ima svega, nepravdi i nepoštenja, ali u njemu se točno zna koliko je prolazno vrijeme, a na kraju postoji rezultat zabilježen na elektronici. Štoperica pokazuje kakav je tko skijaš”.
Druženje sa Željkom Jukićem
O vukovarskim rukometnim danima s djevojkama kaže:
„Nisam tu bio drugačiji nego inače. Samo sam imao djecu. Ja vam nisam diplomat, niti general, ali dobar bojnik jesam. Dakle, ja mogu voditi grupu koja će ići do kraja, bez kompromisa, bez ustezanja, do krajnjih granica. Tako je bilo i u Borovu, s tamošnjim rukometašicama. Ja sam im pokazivao da kad one vide da ideš s njima u juriš do kraja onda su te spremni prihvatiti i potpuno slijediti. Na sve ili ništa. Do kraja. To je bio moj recept i u Borovu”.
Nećete vjerovati, ali sjajno se poznaju Ante Kostelić Gips i Željko Jukić, otac nekad svjetske plivačice Mirne. Jednom su se tako susreli na utrci Svjetskog kupa u Schladmingu na kojoj je sjajio Ivica Kostelić. A njihovi životi su se već susreli davno, baš u Borovu…
Kako?
Krajem osamdesetih godina su se njihova djeca družila u Borovu, u sportskoj dvorani. Ante je bio trener rukometašica, a Željko Jukić je bio trener košarkaša Borova. Naravno da su se znali, susretali, pričali, brinuli o djeci. Janica, Mirna i Ivica igrali su se zajedno u dvorani dok su oni trenirali, na jednom kraju dvorane rukometašice, na drugome košarkaši. Ivica je, vele svjedoci, čak u dvorani pisao zadaće, bio je već školarac!