Pivo ima dugu i složenu povijest spravljanja koja svoje korijene vuče iz prapovijesti. Danas postoji prijepor oko toga jesu li naši preci napustili lovačko-sakupljačku privredu i prešli na uzgoj žitarica potaknuti proizvodnjom piva ili kruha. Ako je točno da su počeli s uzgojem žitarica na osnovi hranjivog piva to bi značilo da naša civilizacija dobrim dijelom počiva na ovom piću.
Neovisno o tome za koju se teoriju opredijelili, kruha ili piva, činjenica je da su se ljudski preci susretali s alkoholom još dok su se verali po drveću i kušali fermentirane plodove. Iz tog su perioda morala poteći prva pijanstva koja su rezultirala i spoznajama o načinu djelovanja alkohola na tijelo i psihu. Naravno, nisu znali što je to psiha, ali su zasigurno zamijetili popratne učinke alkohola poput vrtoglavice, smijeha, veće samouvjerenosti odnosno svega onog što kasnije rezultira mamurlukom. Ovu spoznaju da konzumacija određenih fermentiranih plodova rezultira izmijenjenim stanjima svijesti, iskoristili su pradavni ljudi za svoje mistične rituale.
Pijani špiljski čovjek
Donedavno se smatralo da je pivo poteklo iz vremena kada su se ljudi počeli baviti poljodjelstvom, no nedavni nalazi pokazuju da tome nije bilo tako. U tom smislu najvažniji je nalaz skupine istraživača sa Sveučilišta Stanford koja je pronašla dokaze o proizvodnji piva koji idu unatrag i 13.000 godina. U tom periodu za proizvodnju piva koristile su se divlje žitarice. Arheološki pokazatelji najstarije proizvodnje piva pronađeni su u špilji Raqefet u blizini Haife u Izraelu i povezuju se s nositeljima natufijanske kulture.
Pripadnici ove kulture živjeli su u mezolitiku. U konkretnoj špilji nađeno je karbonizirano proklijalo žito kao i tragovi proizvodnje piva poput onih sušenja i usitnjavanja žitarica, a koje su se skladištile u malim jamama iskopanim na podu špilje. Natufijanci koji su proizvodili pivo nisu bili pripadnici sjedilačke populacije već polunomadi. Oni su za spravljanje svog piva koristili čak sedam vrsta divljih žitarica.
Pivo iz Raqefeta konzumiralo se u ritualne svrhe, o čemu rječito svjedoči mjesto nalaza u blizini pronađenih ukopa. Ljudi na pijanstvo nisu gledali današnjim očima i vjerojatno su sve teško opisive popratne simptome pijenja tumačili kao neku vrst poveznice s nevidljivim silama koje vladaju svijetom. Ne bi li uspostavili čvršću vezu s tom neopipljivom zonom ispijali su, između ostalog, i pivo jer bi tada došli u čudno stanje opijenosti, u kojem su dobivali drugačiju sliku stvarnosti. Iako se pijenje povezivalo primarno s kultnom svrhom, vjeruje se da se pilo i u raznim drugim životnim situacijama, odnosno da se kao i danas tražio samo povod za slavlje.
Kada se razmahao uzgoj žitarica, pivo se najčešće pravilo od pšenice i ječma. U drevnim procesima proizvodnje piva razlikovale su se tri faze. Prva je bila vezana uz pripremu slada ili pojednostavljeno rečeno proklijalog žita. U toj su se etapi zrna žita stavljala u vodu kako bi proklijala, a zatim su se cijedila i sušila, a nakon toga skladištila. Druga je faza bila ona u kojoj se tako dobiveni slad grubo usitnjavao, i miješao s vodom, a potom kuhao. Procjenjuje se da je kuhanje moglo trajati u rasponu od 30 minuta do nekoliko sati. Neovisno o dužini kuhanja nakon njega uslijedila bi treća faza vezana uz prirodnu fermentaciju.
Inovacija bakrenog doba
Pivo su vjerojatno ispijali i stanovnici poznatog prapovijesnog naselja Vučedol, koje se smjestilo malo istočnije od Vukovara. Ovo naselje svoje početke ima u neolitu, a već u idućoj etapi prapovijesnog razvitka, bakrenom dobu, doživljava puni procvat. Na tom je prostoru u bakrenom dobu bilo vrlo živo. Tako su se ovdje u tom periodu izmijenile tri kulture: badenska, kostolačka i vučedolska.
Nositelji badenske kulture pripadnici su indoeuropske populacije koja je prešla Dunav i stigla na područje istočne Slavonije još u 4. tisućljeću pr. Krista. S njihovim dolaskom ovdje je nastupilo razdoblje bakrenog doba (eneolita) u kojem oni sa sobom donose alkohol. Nakon njih alkohol piju i nositelji drugih kultura koje pristižu iza njih, a zbog čega se može zaključiti da je važna inovacija eneolita bilo pijenje alkohola.
Pripadnici ove kulture naseljavaju se na pogodna područja u blizini velikih rijeka pa im je obala Dunava bila primamljiva. Badenci obično žive u zemunicama ili poluzemunicama, ali im se na području Vučedola pripisuju nadzemni objekti koji svojim obilježjima djeluju kao da su ih izgradili pripadnici kostolačke kulture. Ove kuće nejasnog postanja bile su kompaktno građene od zidova izrađenih tehnikom lijepa, odnosno zidovima napravljenim od pruća u kombinaciji s blatom. Nosile su dvoslivne krovove prekrivene slamom ili trskom, dok su im podovi bili od nabijene zemlje. Sve u svemu bile su to pristojne kuće onog vremena.
U grobovima ove kulture nalazimo pregršt vrčeva i šalica, a koji svjedoče o ispijanju pića. Među posudama za piće u Badenaca izdvajaju se dvije vrste posuda. To su tzv. vretenaste amfore (tzv. „Fishbutte“) koje asociraju svojim oblikom na ribu, a koje su služile za držanje tekućina. Ove posude nalazimo i u kasnijoj kostolačkoj kulturi. Uski otvor ovih amfora bio je pogodan za fermentaciju. Uz ove ribolike posude javljaju se u Badenaca i klasični trbušasti vrčevi s visokim cilindričnim vratom, kao i visoko postavljenom ručkom za piće.
Iako Badenci donose sa sobom proizvodnju metala, iza sebe nisu ostavili velik broj metalnih predmeta. No ono što je karakteristično za njih je to da su njihove posude bile uglačane i uglavnom crne pa su podsjećale na znatno skuplje metalno posuđe. Ovo posuđe je imalo raznoliku namjenu, no neovisno o tome je li se upotrebljavalo u nekakvo kultnoj ili sasvim svjetovnoj prilici, ono je bilo pokazatelj statusa. Bit je u tome da ove šalice nije mogao imati svatko, pa je to bio efektan način za izdvajanje od mnoštva i slanje sublimiranih poruka o tome tko je tko i u skladu s time koje mu je mjesto u društvu. I danas imamo sličnu situaciju, samo su te poruke postale znatno slojevitije, pa je za njihovo iščitavanje potrebno uzeti u obzir veći broj čimbenika (auto, mobitel, kuću, odjeću, nekretnine i koješta drugo).
Bogate šalice za ispijanje alkohola
Nalaze cijelih setova za ispijanja pića nalazimo u kasnijoj kostolačkoj kulturi. Ova je kultura na području istočne Slavonije jedno vrijeme egzistirala usporedno s badenskom kulturom, a onda ju je u potpunosti istisnula. Pripadnici kostolačke kulture su za razliku od većine pripadnika badenske kulture bili manje izbirljivi po pitanju mjesta naseljavanja, pa su se naseljavali i po ravnicama i bregovima. Njihova su naselja bila redovito utvrđena što pokazuje da su se sigurnosne prilike promijenile. Posuđe nositelja kostolačke kulture je rijetko kada crne boje, već su obično mišje odnosno sivo smeđe, što ih bitno razlikuje od onih nositelja badenske kulture.
Stručnjaci kažu da su Kostolčani preuzeli oblike posuda od Badenaca, ali su im dali svoj ukrasni pečat. Među njihovim posuđem posebno mjesto zauzimaju šalice s iznimno dugačkim drškama koje iz današnje perspektive djeluju gotovo pa suvremeno, i podsjećaju na neku vrstu grabilica modernih linija. Ukoliko se pitate zašto ove šalice nisu mogle biti namijenjene pijenju bezalkoholnih pića za to postoji dobar razlog. Skupocjeno pomno izrađeno posuđe moralo je služiti kao recipijent za pića kojima se postizala nešto drugačija percepcija svijeta, a za to je bio idealan alkohol, uz neka halucinogena sredstva.
Nakon kostolačke kulture ovdje se razvila vučedolska kultura koja slovi za najljepšu prapovijesnu kulturu na ovim prostorima. Njezini proučavatelji kažu da je ona sretan spoj indoeuropskih došljaka i domorodačkih neolitskih tradicija. Ova kultura položajem svojih naselja i njihovim obaveznim kompleksnijim utvrđivanjem govori da su sukobi postali češći u odnosu na vrijeme kostolačke kulture, odnosno da je život postao još nesigurniji negoli je to bio. Vučedolci žive u nadzemnim kućama u kojima su često nalaženi žrtvenici što pokazuje da su se rituali prakticirali i unutar domova, a ne samo na zajedničkim otvorenim prostorima.
To znači da je pijenje alkohola imalo vjerojatno individualniju notu nego u ranijim kulturama. Zanimljivo je da su ukopi ove kulture nađeni unutar naselja, što sugerira da su ona sama bila središte kulta. Arheolozi su iznenađeni velikom količinom kvalitetne keramike unutar ove kulture, a koja pokazuje da su Vučedolci imali visok standard življenja zbog čega su si u velikom broju mogli priuštiti ovakvo skupocjeno posuđe. Pitate li se kako su se obogatili? Jednom riječju, prvi su uveli serijsku proizvodnju metala. To je doprinijelo daljnjem bogaćenju elita, ali je došlo i do podizanja standarda običnih smrtnika. Unutar ove kulture nailazimo na raznovrsno posuđe, pa i boce iza ispijanje pića. Tako je primjerice gotovo svima poznata kultna vučedolska jarebica koja je služila za držanje ritualnih napitaka.
Iako u badenskoj i kostolačkoj kulturi imamo direktne pokazatelje pijenja, ne znamo što su nositelji ovih kultura uistinu pili. Moguće je i vrlo vjerojatno, da je to bilo pivo, ali možda je bila riječ o medovini i alkoholu vezanom uz fermentiranje raznog voća. Na samom eponimnom lokalitetu vučedolske kulture, prema dostupnim podacima, nisu nađeni izričiti pokazatelji proizvodnje piva, ali čini se da jesu na jednom od lokaliteta ove kulture. U pitanju je špilja Hrustovača kod Sanskog mosta, a koja pripada vučedolskoj kulturi, a u kojoj je nađena velika količina ječma, kao i brojni žrvnjevi i fina keramika što pomalo podsjeća na najstarije nalaze proizvodnje piva iz dalekog Izraela. Lako je moguće da se u ovoj špilji proizvodilo pivo.
Pivo je danas jedno od najpopularnijih pića na svijetu. Iako nam se čini da znamo kako pivo izgleda, nekadašnje pivo možda i ne bismo prepoznali kao takvo. Ono je bilo svojim izgledom neprivlačno. Bila je to mutna tekućina na čijoj je površini plutalo sve i svašta. Pilo se uz pomoć slamki izrađenih od trske koje su se koristile kako bi se izbjegli gornji slojevi nečistoće. Kasnije se pivo počinje filtrirati, pa tada prestaje ispijanje sa slamkama. Za filtriranje je moglo poslužiti laneno platno koje se, primjerice, izrađivalo na lokalitetima vučedolske kulture. No ako zanemarimo izgled drevnog piva ono se razlikovalo i ukusom, ali i smanjenim postotkom alkohola, pa bi nam vjerojatno bilo previše slabo u odnosu na piva na koja smo naučili. Antropološka i etnološka istraživanja pokazuju da i danas neka plemena na isti način slamkom konzumiraju pivo.
Pivo se spominje u Hamurabijevom zakoniku iz 2. tisućljeća pr. Kr. u kojem stoji da ono ne smije sadržavati previše vode niti se smije prodavati po previsokoj cijeni. To ukazuje na dvije stvari, da se pivo već tada naveliko proizvodilo i postalo važan izvori zarade, ali isto tako da se tipično „ljudski“ nastojalo što više zaraditi pa se u tom smislu obilato razrjeđivalo s vodom.
Nositelji vučedolske kulture su vjerojatno proizvodili pivo, a sudeći prema dugoj tradiciji vrčeva i šalica u kulturama koje su joj prethodile, ono je vjerojatno još ovdje pristiglo s drevnim Badencima. Zbog svega toga možemo pretpostaviti da su drevni Vučedolci nazdravljali si međusobno pivom, a u svojim luksuznim šalicama.