Hrvatsko kulturno-glazbeno društvo ‘“Dunav“ Vukovar jedno je od najstarijih društava u gradu Vukovaru, nositelj mnogih kulturnih događanja u svojoj stoljetnoj tradiciji sve do danas, koje djeluje i radi u Hrvatskom domu Vukova te okuplja Vukovarce svih generacija. Danas društvo okuplja preko 120 članova različite životne dobi, najviše djece i mladeži, ali i onih starijih koji u zajedništvu s mladima čuvaju hrvatsku tradiciju, ples i pjesmu u dječjoj i odrasloj folklornoj sekciji, tamburaškoj sekciji i Mješovitom pjevačkom zboru. Za svoj rad i uspjehe u području kulturno-umjetničkog amaterizma društvo je, uz brojne druge nagrade, nagrađeno 2003. Plaketom Grada Vukovara te 2007. Poveljom Vukovarsko-srijemske županije
S profesorom Zlatkom Hegedušem, osobom koja je jedna od najzaslužnijih za obnovu društva u progonstvu, kao i nastavak djelovanja povratkom u grad Vukovar, razgovarali smo o društvu od njegovih samih početaka, djelovanja u progonstvu, kao i nakon njega, današnjem stanju u društvu i bogatom fundusu koje ono posjeduje.
Naime, društvo je prestalo s djelovanjem zbog rata da bi bilo obnovljeno u progonstvu. Osim Hegeduša, obnovitelji društva 1993. godina u Zagrebu su prof. Zdravko Pehar, dr.sc. Vlado Horvat, prof.povijesti i muzeolog, Zdenka Horvat, voditeljica Dječjeg zbora „Mali vukovarci“ i Vaso Došen, voditelj tamburaške sekcije.
Njegovanje i očuvanje hrvatske tradicijske kulture prioritetan je zadatak društva jer, kako ističe predsjednik društva prof. Zlatko Hegeduš,, tradicijska kultura je živa tvar.
Prošlo je 155 godina od osnutka HKGD „Dunav“. Možete li nas upoznati sa samim počecima, kako je došlo do djelovanja društva kakvo danas postoji?
Početak društva seže krajem 19. stoljeća. Naime, HKDG Dunav je osnovano 1976. godine i jedno je od najstarijih društava ne samo u gradu Vukovaru, nego i šire. Društvo je djelovalo negdje do kraja Drugog svjetskog rata, a nakon rata, kao i sva nacionalna društva u tadašnjoj Jugoslaviji, zabranjeno je. Zabranjen im je rad i osnovana su neka društva u onom društvenom uređenju. To društvo Dunav je egzistiralo kroz tamburaški orkestar, pjevački zbor, folklorne sekcije itd., i ostvarilo je s značajnije uspjehe u radu. Sami počeci društva koje danas egzistira i koje je nastavilo na starim temeljima započelo je u trenutku kad smo se mi, Vukovarci, počeli okupljati u progonstvu. Dobili smo prostor za djelovanje u jednoj osnovnoj školi, okupili smo sekcije koje su se počele spontano stvarati, na Pionircu su počeli djelovati tamburaši, ja sam u Osnovnoj školi Marina Držića u Zagrebu vodio folklornu sekciju, jedna gospođa je vodila pjevački dječji zbor i onda smo oko 1993. udružili sve te snage u društvo. Kada smo smišljali kako ćemo nazvati to novo društvo, onda nam je povjesničar prof. Vlado Horvat iz Vukovara, inače bivši ravnatelj vukovarskog muzeja, otkrio tajnu. Ja nisam tako mlad, ali u to vrijeme nisam znao da je postojalo društvo koje je djelovalo u Vukovaru do Drugog svjetskog rata. Mi smo njihovi sljedbenici. Uzeli smo njihov grb, njihov način rada i nastavili djelovati kroz folklorni ansambl, tamburašku sekciju i pjevačke zborove. Od 1993. do 1998. godine smo djelovali u progonstvu. Imali smo niz zapaženih rezultata. Pripremali smo se za povratak u Vukovar. Nismo znali kad će biti, ali znali smo da će biti. Već smo 1993. nastupili na Vinkovački jesenima, pa Đakovačkim vezovima, a ljudi su bili oduševljeni da se jedno takvo društvo stvorilo i u tim ratnim godinama. Više puta smo bili gosti kod naših raseljenih Vukovaraca i Hrvata po Hrvatskoj u raznim mjestima i u inozemstvu, a onda je 1999. uslijedio povratak u Vukovar. Ja sam se preselio i onda smo automatski preselili i djelovanje naših sekcija u Vukovar. Došli smo ovdje na ništa, na zgarište. Došli smo sa svega par tambura koje nam je poklonila donacijom jedna glazbena škola s Kaptola i ponovno smo došli na sam početak.
Koliko vas je bilo tada?
U Zagrebu nas je bilo sigurno pedesetak, sa zborom oko 60, folkloraša, djece, tamburaša i zbor. Bila je to jedna interesantna grupa. Tu je bila gospođa Zdenka Horvat, ona je i danas u Zagrebu. Ja sam vodio folklor, a gospodin Vaso Došen je vodio tamburaše.
Kako je društvo uspjelo raditi s obzirom na stanje u kojemu je Vukovar tada bio?
Nismo se odmah vratili, normalno kao i sve druge ustanove i građevine u Vukovaru, Hrvatski dom je bio uništen, bez krova, ali su ostale neke konture. Društvo Dunav je nakon osnivanja u Vukovaru počelo raditi prostor na način da je organizirao koncerte, to smo pročitali iz dokumenata, i počeli su gradnju Hrvatskog doma tako da je HKGD „Dunav“ bio i pokretač izgradnje Hrvatskog doma u Vukovaru, i mi se igrom slučaja i spletom okolnosti vratili na svoju povijesnu adresu u sami centar grada.
U koliko sekcija danas djeluje društvo?
Danas imamo dvije dječje folklorne sekcije, jednu odraslu folklornu sekciju, folklorni ansambl, tamburašku učionicu, tamburaški orkestar, koji je zadnjih par godina stvarno na ponos društva, već treću godinu zaredom osvaja zlatnu plaketu na državnom natjecanju folklornih tamburaških orkestara u organizaciji Hrvatskog sabora kulture i, evo, ove godine baš imamo povodom toga jedan tamburaški koncert koji će biti 2. prosinca u Hrvatskom domu u organizaciji naših članova uz potporu Vukovarsko-srijemske županije.Orkestar nam broji oko 25 članova, a ostalo su članovi mlađe, srednje i odrasle tamburaše, kroz godine smo znali imati pjevački zbor i dječji pjevački zbor ,ali to se mijenja kako se pojavljuje interes ili ne, kako imamo voditelja ili ne. Znači djelujemo kroz pet sekcija, a više od 120 članova.
Što se tiče članova, kako je po pitanju mladih?
Mi smo shvatili da se naš rad jedino i može temeljiti na angažmanu mladih. Mi smo relativno mladi grad, nemamo neke velike značajne fakultete, čak i srednja škola nam odvuče dosta djece u Osijek i okolne veće gradove, a pogotovo kad mladi maturiraju i onda nam odu na fakultete ili se zaposle i odu na sezonu, tako da smo mi shvatili da moramo raditi s podmlatkom i ove godine smo imali upise. Obilazili smo naše osnovne i srednje škole i imamo krasan odaziv – preko 30 novih članova. Što se tiče ovih starijih, malo se situacija poboljšala nakon što se otvorilo Veleučilište u Vukovaru pa sada imamo nešto članova koji studiraju na našem vukovarskom veleučilištu, tako da smo po tom pitanju prezadovoljni. Za razliku nekih drugih sredina gdje je stvarno problem s malim brojem članova, mi smo zadovoljni.
Ipak, iako mladi odlaze, ljubav prema tradicijskoj glazbi i kulturi nose sa sobom. Tu nam je primjer i TS „Allegro“ koji je zapravo proizašao iz HKGD „Dunav“.
Mi svojim članovima dajemo nekakve godine rada, učenja, stjecanja vještina. Imali smo prilike čuti da naši članovi odu studirati u Osijek ili Zagreb pa se tamo priključe nekom folklornom društvu, tamburaškom orkestru ili nekom bendu u ovisnosti u kakvoj se sredini nađu i kako mogu nastaviti s onim što su ovdje započeli. Kada je u pitanju tamburaški sastav „Allegro“, važno je napomenuti kako Vukovar prije nikad nije imao takav sastav. Uvijek je to bilo nekako bazirano na nekom bazenu Županja, Vinkovci, Osijek. To su bila područja gdje su djelovali, a onda se stvorio takav bend koji je iskočio. Mi smo stvorili uvjete i okupili te mlade ljude, a oni su se u jednom trenu odvažili i rekli: ‘Idemo napraviti nešto više’. Jura, vokalni solist, propjevao je u Dunavu. Mi nismo ni znali da je takav kvalitetan pjevač, ali smo mu, eto, osigurali prostor i na neki ga način bacili na pozornicu što je on iskoristio.
Kada se osvrnete na cijeli period od kada djelujete u društvu, djelovanju u progonstvu pa i ovom danas u Vukovaru, čime ste najponosniji?
Ja, kao čovjek koji sam u prosvjeti, osobno sam imao želju stvoriti nešto za naše Vukovarce, pogotovo mlade koji su se vratili u Vukovar u kojem naprosto nije bilo ništa. Ni rasvjete. Znate kad padne mrak ’99, a ne vidiš ništa. I onda smo se mi počeli okupljati u školama jer škole su radile i imale nekakve uvjete u kojima smo i mi onda mogli djelovati. Ja sam jako ponosan na to što smo veliki broj djece i mladih angažirali kroz društvo „Dunav“, što su oni stekli vještine sviranja, plesa, pjevanja, jednom riječju uključili smo ih u taj proces očuvanja tradicijske kulture i vjerujem da će im to biti korisno za cijeli život. Kroz taj vid angažiranja u našem društvu mnogi su se upoznali i sa scenskim nastupima, vjerujem da su mnogi prevladali i tu tremu nastupa i da će im to pomoći u daljnjem životu kroz školovanje i kroz život. Čini mi se da su ovdje korisno utrošili svoje slobodno vrijeme, ali ne samo mladi. Bilo je tu i branitelja i starijih osoba, jer kolo i folklor je takav sadržaj koji dopušta da se u te programe uključe i mladi i stari, stoga smo jedno vrijeme isticali da imamo članove od 4 do 84 godine i stvarno je tako bilo.
Već 15 godina povodom Međunarodnog dana Dunava organizirate susrete folklornih društava koji dolaze iz Hrvatske, ali i dijaspore. U ovu priču uključila se Turistička zajednica i Grad Vukovar zbog čega je sve preraslo u jednu veću priču, manifestaciju Dunav fest.
Poželjeli smo da naši Vukovarci i susjedi iz okolnih mjesta i gradova imaju razloga doći u Vukovar ne samo u komemorativnom pogledu odavanja počasti žrtava Domovinskog rata, već da vide da se u Vukovaru događa i nešto lijepo, da mi živimo normalno kao i svi drugi koji nisu doživjeli i proživjeli to što smo mi u Domovinskom ratu. Izuzetno smo ponosni na tu manifestaciju koju organiziramo već 15 godina, a posljednje dvije godine, kako se priključio Grad i Turistička zajednica, djelujemo u okviru jedne šire priče koja se naziva Dunav fest.
Na taj način se povezujemo i s našim Hrvatima koji se bave tradicijskom kulturom. Imali smo društva koja nam dolaze iz Njemačke, Austrije, Slovenije, a dogodine očekujemo čak društva i iz Chicaga.
Vaše nošnje nose jednu posebnu priču. Riječ je o bogatom fundusu koje društvo posjeduje.
Interesantno je reći da se mi ne možemo odlučili gdje smo. Vukovar je na mjestu ne gdje se razdvaja, nego gdje se spajala Slavonija i Srijem pa ta rijeka Vuka dijeli Vukovar na slavonski dio i srijemski, a tako je i naša nošnja obilježena nošnjom, vezovima i uzorcima Slavonije i Srijema. U Srijemu su više uzorci vinove loze i te tradicije vinogradarstva, a opet slavonski dio je vezan za nekakve kulture, poljoprivredu, suncokrete i ostalo. Naša nošnja je jako interesantna, bogata, puna ručnog rada, puno uloženog truda naših žena, baka, kroz zlatovez, šlingeraj,… i to je sve što mi kroz prezentaciju našeg vukovarskog kraja želimo pokazati u nekim drugim sredinama. Mogu se pohvaliti da smo se uspjeli opremiti tako da smo neovisno društvo i da ne moramo posuđivati nošnje. Imamo sigurno tridesetak kompleta što slavonskih i srijemskih ženskih nošnji, pa oko dvadesetak kompleta, čak uz tamburaše i više, muških nošnji. Osim plesova i pjesama našeg kraja čuvamo tradicijsku i ostalih krajeva. Ja sam prije Domovinskog rata bio angažiran u društvu koje je plesalo plesove iz cijele Hrvatske i šire. Tako da našem repertoaru osim Slavonije i Srijema, imamo plesova Baranje, Bunjeva, Bizevca, Posavine, zapadne Slavonije, Moslavine, Prigorja, Zagorja, Međimurja i Splita, i moramo se pohvaliti da smo uspjeli nošnju kupiti sredstvima kroz projekte i donacije, a to je ogroman kapital. Bivši gradonačelnik Bandić nam je prije desetak godina, kad smo posjetili u Zagreb povodom Uskrsa, pomogao obnoviti prigorsku nošnju i danas imamo koreografiju s kojom uspješno nastupamo na sceni ne samo u Vukovaru, nego šire.
Na koji način danas dolazite do novih nošnji, kako to sve funkcionira?
Još postoje žene u manjim mjestima koje se bave ručnom izradom, više je riječ i starijim ženama, bakama, koje rade privatno za svoje unuke i obitelji, ali više se danas sve radi strojno. Mi uspijevamo nabaviti svake godine novi komplet, premda su to jako skupe nošnje. Jednu žensku slavonsku nošnju ne možete nabaviti ispod 1000 eura pa do recimo bizovačkih koje stoje i dvije do tri tisuće eura. Nošnji smo nešto nabavljali od privatnih izrađivača, kroz sredstva otkupa koje se provodi kroz projekte ministarstva kulture ili na neki drugi način. Kod nabave nošnji nismo htjeli griješiti, htjeli smo kroz stručnu pomoć ljudi koji brinu o nacionalnom hrvatskom tradicijskom ruhu dobiti smjernice po kojima ćemo mi obnavljati nošnju našeg kraja. To je jako bitno, da izgledamo skladno kad izađemo na pozornicu, da ne vuče svatko na svoju stranu sa svojom privatnom nošnjom, jer bude oprečnih stavova od kuda su čiji elementi.
Izvodite brojne tradicijske skladbe i plesove. Koliko koreografija danas pokrivate?
Sigurno petnaestak koreografija. Pokrivamo cijeli dio Hrvatske od istočne Slavonije, preko središnje, dolje do Dalmacije. Imamo čak ideju da postavimo linđo. Vjerujemo da ćemo u suradnji s našim prijateljima iz grada Dubrovnika nešto dogovoriti. Obično smo imali pomoći od naših prijatelja folkloraša i znalaca iz područja tamburaške glazbe. Uvijek je netko bio taj koji je došao u Vukovar, koga bismo ugostili preko vikenda, tko bi nam postavio koreografiju, naučio neku skladbu, poklonio aranžman i zato smo danas to što jesmo. Spomenuo bih samo gospodina Branka Šegovića iz Splita. Doživio je duboku starost i bio stručnjak za jadransku zonu, zatim iz Zagreba su to gospodin Goran Knežević koji vodi etno udrugu, Josip Živković, i Milan Rosić. To su sve ljudi koji nam pomagali i poklanjali mnogo u vidu koreografije, notnih materijala, a moram napomenuti da su tu i stručni ljudi iz područja tambure od Slavka Batoreka iz Osijeka, Siniše Leopolda iz Zagreba i mnogi drugi kvalitetnih ljudi koji su nas školovali.
Društvo je bilo na brojnim putovanjima u inozemstvu, posebno rado odlazite našim ljudima u dijasporu. Kako izgledaju susreti s našim ljudima u dijaspori?
Lijepo je družiti se s našim Hrvatima koji te uvijek rado dočekaju. To su stvarno srdačni trenuci gdje mi našim ljudima damo neku novu energiju, gdje osjete duh domovine dok smo mi tamo i gdje se stvaraju prijateljstva i poznanstva. Više smo puta znali uzvratiti gostoprimstvom u Vukovaru.
Koliko sljedeće godine očekujete društava na Dunav festu?
Mi smo vrlo racionalno postavili tu našu manifestaciju susreta folklornih društava povodom Međunarodnog dana Dunava. Mi pozovemo šest, sedam društava, što je u prosjeku 200-250 sudionika, i onda im se možemo bolje posvetiti. Nemamo ništa od toga da pozovemo 20,30 društava, jer na kraju krajeva to već imamo viđeno. Nećemo kopirati neke manifestacije kao što su Vinkovačke jeseni ili Đakovački vezovi. Radimo svoju priču. Mi smo kroz ovih 15 godina ugostili kroz takav vid suradnje oko 60-70 društava. Ne dođu društva samo radi jedne točke ili sedam osam minuta, a usput im se možemo bolje posvetiti. Oni koji su iz udaljenijih mjesta dođu dan, dva prije. Mi im budemo domaćini, ili privatno ili po kućama, ili nekom organiziranom smještaju, zatim oni povežu upoznavanje s Vukovarom, onim što se dogodilo u Vukovaru, vide ovdje sva značajnija mjesta, ne samo vezano za Domovinski rat, nego i Dunav i našu vukovarsku adu. Zatim se organizira izlet od Iloka, pogledaju vinograde, odnedavno imamo i Vodotoranj gdje idu i slično.
Kako se uključio i Grad i Turistička zajednica, osim susreta folklornih društava, tu je i gastronomska ponuda. Zadnje dvije godine imali smo manifestaciju Dunav festa gdje se prvi dan kuha fiš, drugi dan peče riba na rašljama, dođu izlagači tradicijskih rukotvorina, bude i estradnih pjevača i tamburaških sastava.
Kakvi su planovi i želje društva za budućnost?
Mlade ljude šaljemo na seminare i osposobljavamo da danas-sutra preuzmu i nastave ovim tempom koji smo mi zadali sami sebi.
Moramo misliti tko će preuzeti svu tu silnu nošnju, instrumente…silan je kapital uložen. Ja sam zaključio, a tako objašnjavam i djeci – nošnja je hrvatski tradicijski dres kojim oni prezentiraju Hrvatsku. Pogotovo kad nastupamo u inozemstvu. Svi nas prepoznaju, znaju kada nas vide da je to nošnja iz Hrvatske. Na nama je da očuvamo i održimo tu razinu rada i prepoznatljivosti, i prenesemo ju na nove generacije, jer tradicijska kultura je živa tvar.