Na svim ozbiljnijim popisima eminentnih Vukovaraca naći će se ime Maksa Grossmana, danas pomalo zaboravljenog čovjeka koji je bio itekako važan čovjek za razvoj hrvatske medicine i farmacije.
“Internist, pionir endokrinologije i diabetologije“, riječi su kojim se u najkraćim crtama opisuje njegova profesionalna karijera.
Grossman je rođen u Vukovaru 1893., ali u njemu se nije predugo zadržao. Školovanje, točnije realnu gimnaziju, završio je u Zagrebu, nakon čega je upisao Medicinski fakultet u Beču. Isti je završio u 1916. godine, s 23 godine, a specijalizirao je internu medicinu.
Bilo je to doba Prvog svjetskog rata, kada se privremeno vraća u svoj rodni kraj. Bio je stacioniran u obližnjem Bršadinu. Ondje su Austro-Ugarske vlasti uspostavile ratnu bolnicu koji su lokalci zvali ‘Drveni Beč’. Tamo su se isprava liječile zarazne bolesti (triper i sifilis), ali kako je rat odmicao počeli su stizati i ranjenici.
“Bio je to čitav jedan grad od drvenih baraka s ulicama, apotekom, crkvom… Bršadin je u Prvom svjetskom ratu bio pojam, značio je spas. Svi koji su imali spolne bolesti tu su se liječili. Bilo je mjesta za preko 20.000 vojnika. To je bio golemi pogon. Ako si dobio triper išao si na liječenje, nisi išao na front”, opisao je vukovarski umjetnik Alfred Pal stanje u Bršadinu.
A čini se da Grossmanu, kao mladom liječniku, doista nije bilo tako loše. Možemo to doznati iz razgovora Pala s liječnikom Đurom Obersonom koji je ovjekovječen u tekstu Vlaste Kovač “ Židovi Vukovara”. Oberson tada prepričava – danas bi rekli trača – kolege iz Bršadina pa spominje da su doktor Grossman i njegove kolege “fijakerom dolazili iz Drvenog Beča u Vukovar da lumpuju”.
“To se vozika, to uživa, ali u rovu nisu”, dobacivao im je kolega prema pričanju Obersona.
No, ako je u tim godinama volio lumpovati, onda odmah treba reći da se knjige primio i nakon specijalizacije. Naime, od 1920. zaposlio se kao stariji asistent na Medicinskoj (Internoj) klinici u Zagrebu, a četiri godine poslije usavršio se u Parizu i u kardiologiji, posebno u elektrokardiografiji.
Nakon osam godina na Medicinskoj klinici nakratko prelazi u Zakladnu bolnicu (danas je to Sveti Duh) da bi od 1929. postao voditelj internog odjela novoosnovanog Merkurova sanatorija (danas KB Merkur) i njegov prvi ravnatelj.
Tu je osnovao “srčanu stanicu” (kasnije bi rekli ‘stanicu za bolesti srca’), prvu u Hrvatskoj. U to vrijeme počinje raditi i kao predavač na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu, gdje drži kolegij “Suvremeni medicinski problemi u odnosu prema narodnom gospodarstvu”.
Glavna područja njegovih istraživanja bila su bolesti metabolizma, osobito šećerna bolest, a u njegovoj bogatoj biografiji stoji i da se bavio patologijom, klinikom i liječenjem srčanih bolesti. Također, proučavao je kliničko djelovanje lijekova zbog čega se smatra začetnikom kliničke farmakologije u Hrvatskoj.
U Merkuru je ostao sve do 1941. godine, kada ga vlasti NDH umirovljuju, službeno zbog bolesti, iako se znalo da je to zbog porijekla. Mirovinu nije dobivao pa se uzdržavao kao predavač na Visokoj ekonomskoj školi za mizernu nadnicu. Premda je s drugom suprugom prešao na katoličanstvo (ženio se dvaput, u prvom braku dobio je sina Aleksandra, fizičara, a u drugom Vladu, novinara), ustaške vlasti dodijelile su im židovski znak.
Ipak, Grossman je uspio pobjeći u Italiju, no nakon njene kapitulacije 1943. godine zatočen je te je završio u Auschwitzu gdje je radio u logorskoj bolnici. Ipak, uspio je preživjeti do kraja rata, nakon kojeg se vraća u Zagreb. Vraća se i u (sad nacionalizirani) Merkur gdje ostaje do 1946. kada zbog bolesti prestaje s radom. Umro je u godinu dana poslije.