Vječno zaigrani osječki akademski kipar Nikola Faller svojom je umjetničkom čarolijom dotaknuo se i Vukovara. Njegova je umjetnost jedna od onih koje počivaju na filozofiji da je sve prolazno osim ljepote. „Zub vremena“ u Nikolinim očima zbog ljepote koja je stalna u svojoj promjenjivosti nema negativnu konotaciju. Činjenica je da sve što nastane mora jednom i nestati, no s Nikolinim perspektivom to nije teško probavljivo. Iako je Nikola dobar dio djetinjstva
proveo u Njemačkoj, a studirao je u Beogradu njegovi korijeni „svezali“ su ga čvrsto za Slavoniju. Osijek mu je danas baza odakle kreće na svoje umjetničke ekspedicije koje su ostavile i svjetski trag pa je tako relativno nedavno zamijećen od velikih medijskih kuća poput BBC-a ili Nacionalna Geographica.
Unatoč ovom interesu svjetske javnosti za Nikolu on i dalje ostaje gdje je, vjerojatno vođen logikom prolaznosti – u kojoj je i slava prolazno stanje. Iako vezan za Osijek čvrstim sponama često putuje, pa se tako njegova umjetnička čarolija s vremena na vrijeme prelije i na grad na Dunavu. Zbog te veze s Vukovarom porazgovarali smo s Nikolom koji je osnivač i voditelj poznate udruge Slama Land Art.
*Tvoja umjetnost počiva na filozofiji prolaznosti koja većinu deprimira, tebe očito ne, kako to objašnjavaš?
Moj doživljaj je da je sve prolazno i u konstantnoj mijeni, ali naprotiv smatram da je ljepota vječna, ali kroz mijenu i u mijeni, a ružnoća je posljedica odvojenosti ili poremećaja, disbalansa. U prirodi je sve lijepo, svaki prirodni krajolik gdje god je na svijetu, bio on pustinja ili džungla, krš ili močvara, ravnica ili planina, sve je u biti očaravajuće lijepo, prekrasno, a ružan krajolik je uvijek posljedica ljudskog djelovanja odnosno devastacije, a ona nije trajna niti je održiva.
“Rijetko nekog vučem za rukav”
Oni koji prate tvoj rad znaju da surađuješ s Gradskim muzejom Vukovar, a relativno nedavno ste uspostavili suradnju na projektu nazvanom „Epicentar“. Možeš li nam reći kako je do te suradnje došlo.
Crtež nastao na travnjaku dvorca Eltz je izveden u sklopu projekta “4 godišnja doba“ te proljetnog segmenta košnje trave. Poželio sam to nekoliko godina prije jer mi je prekrasna lokacija obnovljenog dvorca, pa sam s kolegom koji je radio kao kustos u Muzeju popričao i predložio košnju. Ravnateljici se svidjela priča i načelno smo se brzo dogovorili iako je prošlo, ako se dobro sjećam, više od godine dana od ideje do realizacije.
Da bi došao do radova na brojnim projektima jesi li morao nekog „vući za rukav“ ili sada tebe „vuku“ naveliko, nakon što si postao poznat, i napokon priznat (iako tebi osobno, priznanje – sigurni smo ne treba)?
Rijetko ja nekog „vučem za rukav“, a već niz godina funkcioniram tako što radim na poziv. Ljudi me uglavnom zovu i ja se rado odazivam, pa i za Gradski muzej Vukovar sam prethodno radio neke slamnate skulpture za njihov advent i onda je uslijedila ideja za košnju trave kao nastavak ugodne i kreativne suradnje.
Što je bila temeljna potka ovog projekta u Vukovaru?
Kao land art umjetnik često sam inspiriran lokalitetom i materijalom i ciklusom godišnjih doba, tako da me je livada s dvorcem kao kulisom ili scenografijom zaintrigirala i privukla te sam pomislio da bi zajedno monumentalni crtež na travnjaku s baroknim dvorcem u pozadini odlično išao jedno s drugim. Materijalna realizacija je samo točka na "i", a projekt treba „postaviti na noge“.
Što je ovaj konkretni projekt sve obuhvaćao i kojim si se alatom u njemu koristio?
Poslije inicijalne zamisli uslijedio je dogovor i realizacija. Tu sam pored osnovnog geometrijskog uzorka dosta improvizirao i tako najčešće postupam bar u zadnjih nekoliko godina. Potrebno je pustiti travu da izraste i onda se teren pomoću špage i kolčića sondira i običnom se vrtnom kosilicom kosi, ako se dobro sjećam kosio sam dva dana i zatim snimio sve pomoću drona iz zraka, te još dodatno malo obradio u post produkciji fotografije.
Trava poslala umjetnost u ‘Nigdarjevo’
Znaš li koliko je potrajala ova vukovarska umjetnička instalacija, odnosno kada je odlepršala u “Nigdarjevo”?
Nije dugo možda tjedan dva, trava raste i onda se i izgubi kontrast koji je najjači kad je svjež otkos. I mora se travnjak dovesti u prvobitno stanje, a poruka je ekološka da je moguće stvarati u skladu s prirodom, ekonomično i bez velikih ulaganja, jednostavno i monumentalno, te da je epicentar nekad i tamo gdje ga ne očekujemo.
Jesi li radio na još kojem projektu za grad Vukovar, i ako jesi što?
Da jesam niz puta budući da je Vukovar tako blizu Osijeka, tu je logotip za Vukovar film festival, vučedolsku golubicu, vukovarsku alku, jaslice i nekoliko radionica s građanima, i sad nedavno sam izveo slamnatu varijantu vodotornja za Memorijalni centar Domovinskog rata.
Stječe se dojam da imaš određenu sklonost ka destrukciji, pa ako nešto neće dotući „zub vremena“, barem ne tako brzo, onda ti uzimaš ulogu tog „vremenskog demona“ i odrađuješ posao umjesto njega.
Nažalost ovaj dio mnogi krivo interpretiraju ili iščitavaju. Ne bih rekao da sam destruktivan, pogotovo demonizacija mi se ne dopada. Spaljujem svoje skulpture rado i uživam u tome, ali ja spaljivanje ne vidim kao destrukciju nego kao transformaciju, i posvećenje uzvišeni moment, ekstatičan dakako, kao što ljudi kad pale svijeće u crkvi ne doživljavaju da su destruktivni i da će ta svijeća biti uništena, ili npr. vatromet je niz eksplozija, a ljudi uživaju gledajući ga.
Da, jasno je da Ti to ne vidiš tako. Nestanak svojih radova doživljavaš kao neku vrst katarze, možeš li nam to objasniti, odakle taj osjećaj?
Pa jednostavno vatra je element koji sagorijeva i simbolično, ali i materijalno pročišćava, primjerice sapun se radio od pepela. Sve što nam ne treba može se simbolično spaliti, to u biti i radim i pozivam publiku da se uključi te da bacanjem stručaka slame u vatru zamisle i mentalno otpuste nešto što ih tišti ili muči ili jednostavno nešto čega se žele riješiti – dakle pročistiti. Ja to doživljavam raznoliko i u raznim varijacijama, ali me prati istina kroz moje stvaralaštvo i svjesno se igram s tim. Vatra je oduvijek imala tu dimenziju i pobuđivala u ljudima takve osjećaje a kad pogledamo mnoštvo raznolikih rituala vezanih za vatru, rasprostranjenih širom svijeta, možemo prepoznati tu duboku arhetipsku povezanost.
Možeš li izdvojiti neku od održanih radionica u Vukovaru koja je po nečemu bila posebna.
Bilo ih je puno, ali najviše volim raditi s djecom i mladima i posebno mi je drago kad se okupi
šarena i radoznala vesela ekipa.
Radim sa svima, od djece do umirovljenika
Koja je tvoja ciljana publika na tim radionicama? Jesu li to djeca ili svi uzrasti?
Imam razrađen pristup za djecu vrtićke dobi pa sve do umirovljenika. Radio sam zaista s razno raznim skupinama i slama se uvijek pokazuje kao izniman terapeutski materijal koji budi duboka sjećanja i iskonsku zdravu kreativnost.
Saznali smo da ideš na Bali u sklopu umjetničke ekspedicije “Art Nomad Project 2”. 2024. Pretpostavljamo da ćeš tamo nastupati s onim što inače radiš na obali Drave ili Dunava ili negdje drugdje, primjerice na morskom žalu. Želimo Ti sretan put i veselimo se fotografijama tvojih uvijek posebno lijepih kreacija.
Hvala, da jedva čekam i veselim se putovanju „Art Nomad Projekt 2“. Imam neke ideje što bih tamo radio i kako, ali prepustit ću se i spontano reagirati na licu mjesta. Putujem sa sjajnom ekipom kolega umjetnika i glazbenika, i vjerujem da ćemo biti inspirirani i vrijedni, a više o tome kada se vratimo.
Nikolina kao Land art umjetnik svoje originalne kreacije stvara izvan uskih zatvorenih prostora uz koje inače vezujemo umjetnost. On je umjetnik prirode koji ju koristi u svim invarijantama, kao neiscrpan izvor ideja i materijala za rad. U tom svaštarenju mijenja svoje uloga pa je nekada hortikulturalist, nekada kipar koji se hvata u koštac s ledom, nekada uporni ornamentalist i štošta drugo. Cijeli njegov stvaralački opus sugerira samo jednu stvar, a to je da nigdje nema statike da je sve usklađeno s Heraklitovom izrekom: „sve teče i ništa ne ostaje isto“. On se kao umjetnik prilagođava tom neumoljivom prirodnom zakonu. Onaj tko je vidio barem dio Nikolinog opusa zna da on u prvi plan stavlja prirodu i promiče ekološku svijest. Ostavimo li to po strani, njegova je životna i profesionalna filozofija terapeutska i polazi od rada kao najvažnijeg elementa stvaralaštva dok je konačan produkt kratkotrajan i najčešće prolazan, a onda i neprofitan, što ima svoju buntovnu i ludo hrabru težinu.