“Učio sam čitati iz stripova, pripremajući se za polazak u osnovnu školu. Tako sam i počeo crtati, uglavnom sam crtao ležeći potrbuške na tepihu. Nadarenost i ljubav za crtežom, otkrio sam kao petogodišnji klinac, ležeći u vinkovačkoj bolnici na Očnom odjelu. U krevetu do nalazio se potpuno nepoznat čovjek. Često si je kratio vrijeme crtajući. Kroz razgovor, saznao je da se volim igrati ‘kauboja i Indijanaca’. I naučio me crtati. Crtao sam konje, kako se to kaže, ‘od nogu’ i naučio ih nacrtati doslovno iz jednog poteza. Kasnije sam počeo docrtavao sedla, uzde, laso, kauboje i Indijance, stabla u pozadini, stijene, oblake, ptice. I tako je to počelo…”
Riječi su ovo Nenada Barinića, poznatog vukovarskog strip-crtača, o njegovim počecima. Od tih prvih crteža predškolskog djeteta neće proći dugo da mladi Nenad nacrta i prvi strip. Prva publika bili su njegovi školski prijatelji, a već kao 12-godišnjaku otiskani su mu i prvi primjerci. Tada je, kaže, dobio i svoj prvi honorar.
“Prve stripove nacrtao sam krajem 70-ih godina prošlog stoljeća u raznim školskim bilježnicama i zadaćnicama, čim se malo bolje naučilo čitati i pisati jer se čitanjem stripova otvorio jedan posve novi svijet koji me ‘drži’ sve ove godine. Crtao sam ih za sebe ili za prijatelje iz razreda. Prvi strip mi je objavljen s 14 godina, a ilustracije s 12. Prvi honorar na račun koji je otvorio otac, dobio sam kao dvanaestgodišnjak. Crtao sam za osječki ‘Maslačak’. Već sam do tada imao i pokoju izložbu”, ispričao nam je.
Barinić je po rođenju Vinkovčanin, a ljubitelji stripa znaju da je Grad na Bosutu nadaleko poznat po ‘devetoj umjetnosti’. Što zbog samih crtača, što zbog Salona jugoslavenskog stripa, najveće takve manifestacije u bivšoj državi. Naravno, utjecali su i na njega. “Vinkovci su kolijevka stripa, zaslužni su za proboj stripa u Hrvatskoj”, kaže. Dodaje da danas uz YouTube i ogromne količine stripova i literature nije problem doći do svakog traženog podatka, a da je 80-ih godina ‘klincu iz Kačićeve’ to je bio ozbiljan problem.
“Želja mi je bila naučiti raditi strip. Namjerno kažem ‘raditi’, a ne ‘crtati’. Strip je djelo koji je kombinacija osmišljene radnje i dijaloga kroz scenarij, upotpunjen crtežom koji sadrži znanje crtanja, kadriranja i kompozicije jednog crtača, fotografa i filmskog redatelja, uz ostala znanja. Željan toga znanja a ne dobivajući ni osnove od učitelja koji su stripove tada smatrali nepoželjnom literaturom, nisam se stidio pojaviti na vratima ateljea prve osobe koja me je nesebično i pravilno usmjerila u svijet stripa, Ivana Lončara-Žana. Naknadno sam se pojavio sa mapom radova i na vratima Dubravka Matakovića. Tu sam kao spužva upio svaki savjet”, ističe.
Naravno, tu je bio i utjecaj Salona stripa.
“Sudjelovanje na Salonima stripa upotpunilo je moje znanje. Pogled na izložene originalne table stripa ukazalo mi je na mnoge tajne crtanja stripa (radi toga sam protivnik izlaganja printova strip tabli, jer na originalu pažljivim promatranjem možete puno toga saznati). Nadalje, tu sam ostvario mnoga poznanstva i kontakte, dopunio znanje kroz razgovor, a i nastavio u tom pravcu dopisivanjem s mnogim strip autorima (prava pisma, na papiru, pisana nalivperom i u njima obavezno neki crtež u olovci ili tušu, poslano u koverti sa markicom – danas bi se to zvalo e-mail sa privitkom).”
Već 1998. objavljuje svoj prvi strip, i to u vlastitoj naknadi.
“Želio sam više, tako da sam 1988. izdao i strip fanzin ‘Xerox’ o vlastitom trošku. Cijena je bila tadašnjih 3.000 dinara (protuvrijednost dvije njemačke marke, odnosno danas gledajući nekih osam kuna). Na njemu sam zaradio – ništa, danas je jako rijedak i tražen od kolekcionara, a srećom imam sačuvanih nekih par primjeraka u arhivi. Te iste godine, nas nekoliko smo htjeli izdati fanzin NNNI (Ništa nas ne iznenađuje) kao skup radova više crtača, pisaca i fotografa, ali se izjalovilo – umjesto toga izašao je NNNI sa mojom naslovnicom i moja 3 stripa… Nije me iznenadilo”, prisjeća se.
Danas je Barinić vjerojatno najpoznatiji po strip albumu ‘Vukovar: Haš’. Riječ je o izdanju objavljenom 2018. godine. Barinić je napravio vrlo osoban strip kojemu je glavni junak njegov prijatelj iz mladosti.
“Opširna je priča o nastanku toga stripa i seže nazad u 80-te godine prošlog stoljeća, u doba pankera, rokera, darkera, metalaca, hipija, svrstanih po ‘svojim’ lokacijama u Vinkovcima; u doba kada si po odlasku u kino u mračnom prolazu ‘kupio ciglu’, u doba kada su rijetki imali i kućni telefon pa su se izlasci dogovarali danas za sutra… Kretao sam se u supkulturnom društvu koje se zbirno nazivalo Rokeri Vinkovaca (RV), sadašnji sinonim za moto klubove, dakle među ljudima koji vole motore i slušaju rock.
Osoba s kojom sam provodio najviše svoga slobodnog, pa i radnog vremena, bio je moj najbolji prijatelj Mladen Čupić, kojega smo svi zvali i poznavali po nadimku Haš. Vozio je MZ ETZ 250 kojeg sam kasnije kupio od njega i tako zamijenio svoju Jawu 250 (tada je bilo puno kompliciranije kupiti motor nego danas). Na lijevoj nadlaktici ruke imao istetovirani tipizirani znak RV. Bio je izuzetan prijatelj.
Ni jednoga trenutka nije se dvoumio već je spremno napustio posao na željeznici i u ruke uzeo automatsku pušku kada je došao Domovinski rat. Otišao je u Vukovar i iz njega se više nikada nije vratio, niti se zna gdje je pokopan. Jednostavan lik, frajer sa ulica Vinkulje, koji je u pocijepanim hlačama i patikama otišao u rat i nije se vratio, za razliku od nas koji smo preživjeli.”
Ispričao nam je potom i kako je došao na ideju stripa.
“Sada pokojna majka Anica otišla je u tišini, do kraja vjerujući da će jednoga dana njen Mladen pokucati na vrata. Već 1992. mi koji smo pokušavali saznati što je s njim, znali smo da se više nikada neće ni vratiti, jer se suprotno raznim pričama nije pojavio ni na jednom spisku Međunarodnog crvenog križa, niti se pojavio nakon zadnje razmjene zarobljenika iz srpskih logora, kao ni pripadnik RV-a Jure Lukač, kao ni dio Vinkovčana koji su nestali privremenom okupacijom Vukovara.
Vrijeme je neumitno prolazilo, samo su ga još rijetki spominjali, a još rjeđi pokušavali provjeriti svaku dostupnu priču. Ja sam nastavljao tražiti, privatno i kroz rad u svojoj službi u MUP RH, što radim i danas u nekom drugom svojstvu obzirom da sam u međuvremenu umirovljen. Postojala je priča da je viđen u nekim rudnicima u Srbiji i u logoru, odnosno KPD-u Sremska Mitrovica. Vidio sam popis hrvatskih branitelja, ranjenika i civila iz vukovarske bolnice s osobnim podacima svih koji su pobijeni na području Ovčare kraj Vukovara. Isti je popis svom prijeratnom prijatelju Hrvatu u Australiji telefonom prije svoje smrti izdiktirao vukovarski srpski ekstrem i bivši direktor Radija Vukovar Mirko Stanković. Na popisu je između ostalih stajalo: MLADEN ČUPIĆ, Marko, 19.05.1967., Vinkovci. Mjesta sumnji više nije bilo, a vjerujem da je taj popis bio razlog da se Haš i danas vodi kao žrtva Ovčare, a činjenica je da nije ubijen na Ovčari. Osamnaest godina sam kao policijski službenik aktivno sudjelovao u rješavanju sudbina nestalih osoba, mnoge od njih sam našao, priželjkujući nakon svake ekshumacije da će doći do identifikacije moga prijatelja.
Od tada nadalje, razmišljao sam o mogućnosti da napravim ovaj strip i skupljao razne informacije i dokumentaciju. Nacrtao sam više stripova i hrpe ilustracija na temu Domovinskog rata, ali ovaj strip nikako iako sam osnovnu ideju imao još 2008. godine, pokušao sam ga ponuditi kao projekt 2008. godine, ali sam odbijen u startu. Nakon fijaska sa natječajem za projekt, ohladio sam se malo od te ideje i vratio se u kolotečinu.
Onda se samo od sebe pokrenulo. Prvi je bio natječaj za strip o Domovinskom ratu Udruge prijatelja stripa Stripforum 2014. godine, za koji sam po propozicijama nacrtao strip o Hašu na 16 stranica, u koji sam stavio djelomično zamišljenu radnju iz 2008. godine. U toj radnji bila su sva dotadašnja saznanja o njegovu nestanku i načinu stradavanja, ispostavilo se da smo djelomično otišli u krivom pravcu. Isti dan i u čeljust lica, ali u drugom dijelu Vukovara, ranjen je dragovoljac koji je fizionomijom potpuno sličan Hašu osim druge boje očiju, koji je snimljen kao jedan od ranjenika u vukovarskoj bolnici. Dana 14. studenoga 2014. godine u dvorani Lavoslava Ružičke u Vukovaru održana je promocija Stripforumove monografije ‘Domovinski rat u stripu’ na koju sam pozvao svih pet preživjelih Haševih suboraca. I upravo na promociji upoznao sam njegovog suborca, od kojega sam saznao da smo imali krive informacije o načinu Haševog ranjavanja. On osobno je izvlačio ranjenog Haša, zajedno sa tada ranjenim Ivanom Senčićem-Cajom i Zvonkom Balogom. Od tada do sada prikupio sam još dodatnih informacija tako da je ovaj strip album nadopuna stripa iz 2014. godine, a koji se također nalazi u ovom albumu. Od promocije monografije do trenutka izdavanja knjige stripa ‘Vukovar: Haš’ neki su događaji i činjenice jasniji (i nakon izlaska stripa dolazim do novih podataka). Prilika za crtanje strip-albuma ukazala se zbog natječaja Ministarstva kulture 2017. godine. Scenarij sam dovršio 28. lipnja 2017. od kada sam prikupio ostatak potrebne dokumentacije i pristupio crtanju stresnog stripa. Za početak i kraj stripa zaslužan je utjecaj omiljenog mi pisca Dina Buzattia, čija me priča ‘Ogrtač’ toliko blisko podsjetila na tetu Anicu i njeno očekivanje Mladenovog kucanja na vratima.
Prikupljanju dokumentacije i podataka sam pristupio krajnje ozbiljno, što je zbirno i utvrđeno prije izlaska stripa da se kroz čitav strip provukla tek jedna manja faktografska pogreška u povijesnom kontekstu. Činjenica je da su ti podaci prikupljani od kraja 1991. do studenog 2017. godine, a u traženju još podataka ne posustajem i neću posustati dok ne budemo imali gdje zapaliti svijeću.
Zadatak koji sam stavio pred sebe nije bio jednostavan, ali imao sam cilj i nadam se da sam uspio u svom naumu. Lokacije su stvarne, žrtve i počinitelji su stvarni likovi i bilo ih je dosta teško rekonstruirati, no vjerujem da će se mnogi prepoznati u kadrovima. Zbog nedostatka fotografija iz tih vremena, neke osobe sam morao raditi sistemom foto-robota. Radnja stripa djelomično je fikcija – morao sam uvesti lik Pripovjedača zvanog Glavonja (nitko drugi nego ja sâm), koji vodi priču sa svojim ocem od početka do neočekivanoga kraja, baš iz razloga što je stripom obuhvaćen i mirnodopski period. Lik oca nije lik moga pravog oca. Lik oca je lik nepoznatog starca koji se pojavljuje na snimcima po padu Vukovara, a koji me je svojim likom odmah zaokupio i nadahnuo. U dijalozima se spominje kombinat Borovo, koji je zapošljavao više od 20.000 ljudi sa čitavog područja, a koji su se na taj način poznavali makar iz viđenja. Sam ratom pogođeni Nuštar kao lokacija između Vukovara i Vinkovaca pokazao se idealnim kao lokacija gdje ova priča počinje i završava. Umjesto na Internate i Dom tehnike, ekipu sam na početku pri dolasku u Vukovar smjestio na Trpinjsku cestu zbog više prikupljenih podataka. Priča koju Pripovjedač kazuje od mirnodopskih do ratnih vremena, do same pogibije Haša i ostalih je istinita – radi se o stvarnim likovima i događajima iz prošlosti. Iako je u stripu prikazano da je Pripovjedač bio u borbama za Vukovar, u zbilji je Pripovjedač zapravo bio na vinkovačkoj, a ne na vukovarskoj bojišnici. Radi funkcioniranja priče moralo je biti ovako. Pažljivi promatrač vidjeti će više detalja; kadrovi su izvlačeni u tri debljine linije, označavajući dio gdje komuniciraju otac i sin, mirnodopski dio i ratni dio stripa. Tekst nije lektoriran i pojavom ratnih događanja u stripu vidljivo je da dijalozi sadrže psovke prikazujući ratnu zbilju, izraze i vojnu terminologiju. Većina dijaloga iz ratnog dijela stripa nastala je iz autentičnih svjedočenja protiv počinitelja krvavih zločina u Vukovaru dostupnih na internetu.
Na ovaj način, priča o Hašu nikada neće biti zaboravljena. I zato je ovom stripu bilo suđeno da izađe…”
Sad, kad je završio djelo koje je pripremao više od destljeća, Barinić je okreće se i novim projektima.
“Pod prvo planiram završiti dva davno započeta stripa koji su tematski vezani za rat. Oba su do sada odrađena u olovci na nekih 70 posto, planiram ih dovršiti, istuširati i objaviti u zasebnom albumu. Za sada mogu reći da je jedan o stradanjima zarobljenika na ‘Veleprometu’, a drugi o osobnim tragedijama i nedaćama hrvatskih branitelja nakon rata. Svakako mislim da će to ujedno biti i moji zadnji stripovi sa ratnom tematikom. Iako, nikada se ne zna… Istovremeno sa tim planiram u kompletu prekrojiti davno napisanu knjigu koja mi se sada više ne sviđa, a izdavač spremno čeka kada ću to napraviti. Također je u fazi pripreme jedan strip album sa karikaturalnim stripovima bez skrupula, rađenih tijekom manifestacija ’24-satno crtanje stripa’. Nakon toga planiram krenuti na opušteniju, karikaturalnu formu i odmarati mozak. Već sada sam u pripremama i imam jednu zanimljivu ideju, međutim trebam dozvolu za korištenje lika i to je za sada sve što mogu najaviti. U međuvremenu, dok se smislim sve to pokrenuti sa mrtve točke, prijatelju crtaču stripova koloriram strip sa kojim će probati proboj na svjetsko tržište.”
Skrenuo nam je pozornost i na druge svoje radove.
“Posebno sam ponosan na ‘Einstein World’, strip album koji sam crtao po scenariju samozatajnog pisca i scenarista Tihomira Mraovića. Napravili smo međunarodno čitljiv strip album, jer u sebi ne sadrži nijednu jedinu riječ, osim predgovora na hrvatskom i engleskom jeziku i naziva svake pojedine priče. Ponosan sam i na strip albume ‘Idemo na Dunav!’ i ‘Tri panja na otoku sreće’, jer u sebi objedinjavaju moju ljubav prema prirodi i ribolovu kroz strip table koje su u mjesečnom ritmu izlazile u časopisu ‘Športski ribolov’.