Prvoga dana proljeća ove godine, u 73. godini od posljedica karcinoma preminula je vukovarska liječnica i heroina Domovinskog rata, dr. Vesna Bosanac.
Ravnateljica ratne bolnice u Vukovaru, svoj je osebujni, turbulentni život započela u rodnoj Subotici i to u slavonskoj obitelji koja se skrasila u Vojvodini. Ipak, u najranijoj dobi doseljava se u Vukovar gdje završava srednju školu, a medicinski fakultet završava u Zagrebu. Vođena nostalgijom i ljubavi prema gradu u kojem je odrastala, dr. Bosanac vraća se u Vukovar u kojem se 1973. zapošljava kao liječnica. Donoseći odluku o radu u vukovarskoj bolnici, mlada liječnica u to doba nije mogla niti sanjati da će njezin grad bit pretvoren u pepeo i prah, i da će bolnica kojom će u najcrnje doba upravljati upravo ona – postati mjesto nad čijim će ranjenim pacijentima biti izvršen ratni zločin kakav se nije pamtio od 2. svjetskog rata.
Apeli očaja dr. Bosanac
Vesna Bosanac preuzela je dužnost ravnateljice Medicinskog centra Vukovar 24. srpnja 1991. godine, samo mjesec dana prije početka tromjesečne opsade Vukovara. Uvjeti u kojima je bolnica tada radila bili su, zapravo, potpuno nemogući. Bez struje, vode, hrane, sanitetskog materijala i lijekova, kroz bolnicu na koju je dnevno padalo i do 700 granata do 20. studenog prošlo je 4 tisuće ranjenika, od kojih je 2.250 podvrgnuto teškim i dugotrajnim operacijama. Dr. Bosanac shvaćala je da se njoj i njezinim sugrađanima priprema crni scenarij, pa slobodne trenutke koristila za slanje brojnih, očajnih apela hrvatskoj Vladi, no nikada nije dobila odgovor. U jednom od paničnih dopisa, poslanog 10. studenog 1991., jasno je dala do znanja da bi svi mogli biti pobijeni:
“Nastavljeni su direktni napadi na bolnicu iz teškog artiljerijskog naoružanja koja je već gotovo potpuno urušena. Situacija je izuzetno teška uslijed neprekidne paljbe po zidovima i krovu bolnice. Vode nema. Tijekom poslijepodneva dva požara u krugu bolnice jedva su ugašena. Očajni, molimo, iako sada sa sve manje nade, hitnu intervenciju kako bi se JNA povukla i deblokirala Vukovar i omogućila evakuaciju 450 ranjenika uključujući nedonoščad i trudnice kao i njihovo adekvatno liječenje i tretman. Jučer, 8.11. stiglo je 75 novih ranjenika na kojima je izvršeno 35 teških operacija. Ugroženi su životi medicinskog osoblja koje požrtvovno radi 24 sata na dan. Još uvijek smo živi ali, čini se, ne zadugo.”
Osim toga, dr. Bosanac svakodnevno je slala izvješća europskoj misiji i promatračima Crvenog križa, a posljednje je podnijela u večernjim satima 18. studenoga 1991. Dan poslije, po prvi puta se susrela sa Veselinom Šljivančaninom dok su čekali međunarodni Crveni križ za evakuaciju. Obzirom da nije voljela medijske nastupe, o tom je susretu jednom prigodom progovorila u Orahovici:
Susret sa Šljivančaninom, pa logor
“Jedna žena i CK mi je došla reći da su počeli odvajati muške i žene, razdvajati obitelji čemu sam se ja odmah krenula protiviti. Treba reći da su ljudi nekoliko dana prije pada grada počeli dolaziti u bolnicu tražiti zaštitu jer su svi mislili da će evakuacijom izaći iz grada. Bolnica je tako bila puna ljudi, preko 3000 ljudi se skupilo, a mi više nismo imali niti čaja za djecu, a kamoli vode ili bilo što drugo. Kada je počelo to odvajanje, pitala sam Šljivančanina zašto to radi jer mi čekamo međunarodni Crveni križ i evakuaciju, on mi je onako odbrusito odgovorio da to više nije moj problem i da oni vode muške da ih popišu i evidentiraju. No, naravno sve su ih vodili prvo na Velepromet gdje su ih mučili i maltretirali, neke su tamo i ubili, a ostali su završili u logorima po Srbiji i na Ovčari.”
U vrijeme odvođenja ranjenih branitelja i civila na Ovčaru gdje su i pogubljeni, dr. Bosanac je od strane JNA već bila zatočena i to na tri tjedna od čega je velikim dijelom bila Sremskoj Mitrovici, nakon čega je razmijenjena. Šljivančaninu nikada nije oprostila razaranje grada i odvođenje njezinih pacijenata na pogubljenje, pa je do smrti opetovano izražavala nezadovoljstvo njegovom kaznom. Kao svjedokinja koja se šest puta našla u haškoj sudnici, od Međunarodnog suda očekivala je više. Njezini iskazi protiv Miloševića, Dokmanovića, Šešelja, Šljivančanina, Mrkšića i Radića bili su vrlo vjerodostojni, pa dr. Bosanac nije bila najzadovoljnija ishodom:
“Šljivančanin, Mrkšić i Radić su tamo živjeli jednim drugim životom. Sjedili su u sudnici kao tri marionete, mumije, kao da se to njih uopće ne tiče, nisu postavljali pitanja niti su reagirali, sve su za njih radili njihovi odvjetnici. Ja sam se posebno pripremala za suđenje Šešelju s obzirom na to da je on sam sebe branio i očekivala sam žešći duel. Međutim, on prema meni nije imao niti jedno, jedino pitanje. Mi smo iznijeli svoja svjedočenja, dok je Šešelj samo šutio. I završilo je kako je završilo, svi smo očekivali puno više od tog Međunarodnog suda, više razumijevanja i pravde, ali nismo dobili ništa. Tako da ne treba se pouzdati u nikakav međunarodni sud nego u samog sebe, drži svoju državu, jačaj svoju vojsku i uči svoje mlade da cijene Domovinu i to je jedino što nas kao narod i državu može spasiti”.
“Brinut ću se za bolnicu dok sam god živa”
Dr. Vesna Bosanac sa mjesta ravnateljice Opće bolnice Vukovar smijenjena je 2013. godine i to odlukom koju je donijela Vlada RH. Svoju odluku obrazložili su nepodmirenim dugovanjima koja su u hrvatskim bolnicama bila čest slučaj. Javnost je tada burno reagirala nazivajući ovu odluku političkom, no visoka hrvatska politika jasno je dala do znanja kako je riječ o uobičajenom potezu, te da dugovanja nemaju nikakve osobne veze s doktoricom Bosanac.
Iako je u mirovinu otišla 2014. godine, nakon pe godina se vratila kako bi ostatak dvogodišnjeg mandata obnašala dužnosti ravnateljice bolnice.
“Moji suradnici kažu da žele da ostanem dok sam živa. Neću, ali ću sigurno brinuti za bolnicu dokle god sam živa”, rekla je tri godine prije smrti.
Prigodom obilježavanje 31. obljetnice vukovarske opsade, Bolnička ulica uz Nacionalnu memorijalnu bolnicu “Dr. Juraj Njavro”, preimenovana je u Ulicu Vesne Bosanac. Odlikovana je Redom Danice Hrvatske s likom Katarine Zrinske 2002. godine, a 2011. primila je Povelju Republike Hrvatske u ime Opće županijske bolnice Vukovar od tadašnjeg predsjednika Hrvatske, dr. Ive Josipovića.