U Hrvatskoj je posljednjih godina dosegnuto oko 250 tisuća tona genetski nemodificirane soje.
Kako bi se povećala količina NON-GMO soje te stvorila dodana vrijednost kroz njenu preradu u ulje, sojinu sačmu ili sojine proteine, potrebno je izgraditi novi pogon za preradu. Iz konzultantske tvrtke Smarter, specijalizirane za poljoprivredno-prehrambeni sektor, već su nekoliko puta upozorili kako je nužno izgraditi taj novi pogon pa je izrađena studija i traži se idealna lokacija za izgradnju.
Iz Smartera ističu kako je najmanji rentabilni industrijski kapacitet 300 tisuća tona prerade sojinog zrna.
Zbog svih ovih razloga stručnjaci Smartera i dalje zagovaraju Vukovar kao idealnu lokaciju, s vukovarskom lukom i dunavskim plovnim putom, zatim sa željeznicom koja će do 2030. biti brza i rekonstruirana, sa silosima koji postoje u luci, te konačno sa blizinom grada koji ima dovoljno educirane radne snage.
Ovome svakako treba dodati potrebu da se na kraju lanca vrijednosti Hrvatska opredijeli za isključivu proizvodnju mesa sa NON–GMO hranom, što bi trenutno domaćim proizvođačima dalo veliku dodanu vrijednost, ali i tržišnu komparativnu prednost.
Europska Komisija je 2017. izradila studiju pod nazivom “Study on storage capacities and logistical infrastructure for EU agricultural commodities trade”, u kojoj su analizirane promjene u logističkim i skladišnim kapacitetima EU-28 od 2005. do 2015. godine, s posebnim težištem na situaciju u zemljama koje su u tom razdoblju imale najveći porast proizvodnje commodity roba, tradinga, odnosno rasta udjela na tržištu u EU.
Navedena studija, osim što predstavlja svojevrsnu inventuru europskih skladišnih i logističkih kapaciteta, s identifikacijom uskih grla, ukazala je na potrebu značajnih ulaganja u ciljane skladišne i transportne puteve.
Plasman soje iz Vukovara prema Europi
U studiji su definirana četiri glavna transportna pravca za trgovinu commodity roba, od kojih su dva, za nas najvažnija; Rona – Dunav i Baltic – Adriatic. U cijeloj studiji se, kao glavni transportni putevi spominju veliki europski riječni putevi Rona i Dunav, te željeznička infrastruktura koja je najjeftinija i najprihvatljivija za transport velikih količina rasutih roba. Posebno je analizirano nekoliko istočnoeuropskih zemalja koje su imale najveći porast proizvodnje i trgovine commodity roba u tom periodu, te su postale najveće izvoznice – Poljska, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Češka i Slovačka. Analizirane su i tradicionalne, velike zemlje proizvođači i potrošači commodity roba u EU kao što su Francuska, Njemačka, Španjolska, Italija, Austrija.
Studija jasno pokazuje da su najveću mobilnost roba osigurale zemlje koje su imale razvijenu logističku i skladišnu infrastrukturu, odnosno one koje su u promatranom razdoblju najviše ulagale u razvoj te infrastrukture.
Osim toga, kako ističu u Smarteru, u Studiji je jasno definirana potreba EU za skladišnim i logističkim kapacitetima u budućnosti, kako bi se veliki viškovi commodity roba, nastali nakon ulaska istočnoeuropskih zemalja u EU, kao i zbog porasta prinosa u proizvodnji, mogli najjeftinije i najbrže transportirati i njima trgovati na optimalan način. Zato je studija u tom pogledu jasno ukazala na važnost riječnih plovnih puteva i željezničke infrastrukture.
U mnogim strateškim dokumentima koji su u tijeku izrade u Hrvatskoj, u Smarteru ističu kako bi bilo izuzetno bitno napraviti analizu skladišnih kapaciteta za ratarske kulture, najbolja transportna rješenja koja bi se nadovezala na europske transportne pravce, te lokacije za preradbene kapacitete koji će omogućiti konkurentne cijene u cijelom lancu vrijednosti, od proizvodnje do prerade i trgovine commodity robama.