Kada su davne 1894. godine u češkom gradu Zlinu pokrenuli obućarsku radionicu, braća Tomaš i Jan Bata vjerojatno nisu ni sanjali da će stvoriti jednu od najvećih tvornica obuće na svijetu. Viziju su nesumnjivo imali, a nije im nedostajala ni želja za širenjem na okolna tržišta jer su se ubrzo počeli širiti po ondašnjoj Austro-Ugarskoj. No, na kraju su napravili puno više i stvorili tvornicu koja je u Europi i svijetu postala sinonim za obućarsku industriju.
Jedna od najvažnijih karika u njihovu poslovnom lancu bila je tvornica Bata koju su u jeku svjetske krize, 1931. godine, pokrenuli na potezu od Vukovara do Borova. S vremenom je i dobila naziv Borovo, a to je ime pod kojim je poznajemo i danas. Priča o Borovu priča je o industrijalizaciji i razvoju Vukovara. U vrijeme kada je Tomaš Bata, zbog promjena carinskih propisa i povećanja nameta, odlučio 1931. osnovati tvornicu Bata na plodnoj slavonskoj ravnici, Vukovar je još uglavnom bio uglavnom grad uprave i javnih službi. Naime, do prestanka postojanja Srijemske županije 1922. godine, grad na Dunavu bio je njeno upravno sjedište, a nakon upravne reforme, donesene nakon usvajanja Vidovdanskog ustava, postao je sjedištem novoosnovane Srijemske oblasti. No, već 1929., nakon uvođenja šestosiječanjske diktature, kralj Aleksandar državu dijeli na devet banovina. Vukovar postaje dijelom Savske banovine, a od 1939. godine Banovine Hrvatske. Status lokalnog upravnog sjedišta Vukovar je zadržao, imao je gradske i kotarske vlasti, ali regionalnih funkcija u novoj banovinskoj strukturi više nije imao.
Tu je prazninu popunio Tomaš Bata osnivanjem tvornice na sjevernoj gradskoj periferiji. Dostupni podaci pokazuju da je već 1931. u tvornici Bata radilo oko 500 radnika, dok ih je 1939., kada je u Europi počinjao Drugi svjetski rat, bilo više od 6000, po čemu je Bata postala najveća tvornica u Kraljevini Jugoslaviji. Godišnje je proizvodila preko šest milijuna pari obuće, a u njoj su 1938. proizvedene i prve gume u bivšoj državi. Poduzeće se brzo širilo, kako na tadašnjem jugoslavenskom tržištu, na kojem je preuzimalo tvornice i druge tvrtke, tako i na stranim tržištima, na kojima je imalo pogone i podružnice. Sama tvornica Bata pokrivala je, pokazuju dostupni podaci, preko 88 posto potreba za obućom u bivšoj kraljevini.
Obitelj Bata pobjegla je u Brazil, potom u Kanadu
Tako brz razvitak industrije obuće odrazio se i na gradsku fizionomiju Vukovara i okolice. Već 1931. godine na sjevernim prilazima Vukovaru gradi se radničko stambeno naselje, Bata ville, danas Borovo naselje. Prema podacima iz Hrvatske tehničke enciklopedije, u Borovu naselju su do 1938. godine izgrađena 122 stambena objekta od crvene neožbukane opeke koji se danas, nakon obnove od ratnih razaranja, nalaze pod zaštitom države. Bata ville je imao svu potrebnu infrastrukturu za život prilagođen potrebama čovjeka 20. stoljeća: vlastitu električnu centralu, radnički restoran, stadion, kino dvoranu i škole. Od 1932. imao je i vlastite novine – Borovo, što su bile prve tvorničke novine u bivšoj državi.
Ukratko, gradnjom tvornice, a usporedo s njom i naselja, Tomaš Bata i njegov nasljednik od 1932. Jan Bata, Vukovar su u kratkom roku preobrazili iz poljoprivrednog i upravnog grada u jako industrijsko središte, čiji je značaj već tada prelazio granice bivše države. Osim proizvodnje cipela, tvornica Bata je proizvodila i druge proizvode od kože i gume i tako je stekla svjetsku slavu.
Napad Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju radikalno mijenja i uvjete u kojima je poslovala tvornica. Poduzeće nastavlja poslovati, ali pod novim imenom: umjesto Bata – jugoslavenska tvornica gume i obuće, 1941. postaje Bata – hrvatska tvornica gume i obuće Borovo. Promjena naziva odražava promjenu države, budući da je Kraljevina Jugoslavija u Travanjskom ratu prestala postojati i da je osnovana NDH. Time se mijenja i status sada već industrijskog grada na Dunavu, s obzirom na to da Vukovar postaje sjedištem novoosnovane velike župe Vuka.
Ipak, najveće promjene tvornica doživljava krajem Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega. Krajem rata, naime, obitelj Bata bježi najprije u Brazil, a potom u Kanadu. Njihovu tvornicu u Zlinu nacionalizira nova socijalistička Čehoslovačka, dok u pogone tvornice Bata u Borovu naselju 1945. ulazi JNA. I ovdašnja tvornica Bata doživljava sličnu sudbinu kao i ona u Čehoslovačkoj, budući da je nove vlasti nacionaliziraju, pa tvornica od 1946. posluje pod nazivom Jugoslavenski kombinat gume i obuće Borovo, što je naziv koji nosi sve do 1991. godine.
Na vrhuncu je u Borovu radilo 23.000 radnika
Razdoblje neposredno nakon rata za Borovo je teško jer nedostaje svega – od strojeva, preko sirovina i rezervnih dijelova, pa do stručnjaka. Dodatni problem je izolacija u koju je Jugoslavija ušla nakon sukoba Tita i Staljina, čime definitivno ostaje i bez podrške matične tvrtke iz Zlina koji se preko noći našao na neprijateljskoj strani. Međutim, stvari se polako počinju micati s mrtve točke. Više je razloga za to, a među najbitnijima su kolonizacija vukovarskog područja novim stanovnicima iz Bosne i Hercegovine i Dalmacije, koji su zamijenili dotad mnogobrojno njemačko stanovništvo u Podunavlju, i uvođenje radničkog samoupravljanja, koje je upravo u Borovu uvedeno među prvima u bivšoj državi. Novi napredak ogleda se i u broju zaposlenih: 1945. ih je bilo manje od 2000, a već pet godina kasnije oko 5000. Koristeći prednosti jugoslavenskog „tržišnog socijalizma“, Borovo preuzima i brojne druge tvrtke u nekadašnjoj državi pa nastaje veliki kombinat koji je 80-ih godina prošlog stoljeća zapošljavao oko 23.000 radnika, po čemu je spadao među industrijske divove u bivšoj državi. Širi se i proizvodni asortiman pa je 1968. pokrenuta proizvodnja radne obuće Borosana, a 1976. i tenisica Startas. Oba su proizvoda postala zaštitni znakovi Borova.
Na vrhuncu slave, na prijelazu iz 70-ih u 80-te godine 20. stoljeća, Borovo je kombinat u sastavu kojeg posluje 14 tadašnjih radnih organizacija. Bilo je to najveće poduzeće u proizvodnji obuće i gume ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i u ovom dijelu Europe. Iz njegovih je proizvodnih pogona godišnje izlazilo, pokazuju podaci same kompanije, više od 20 milijuna pari obuće, tisuću tona auto-guma i gumeno-tehničke robe, a u sastavu kombinata bila je i maloprodajna mreža s više od 600 trgovina. Vrhunac popularnosti Borova vjerojatno je Univerzijada u Zagrebu 1987. godine, kada tenisice Startas, kojih se prodavalo oko pet milijuna pari godišnje, postaju službena obuća tog globalnog natjecanja.
Osim u bivšoj Jugoslaviji, proizvodi Borova tada su prisutni su na 50-ak tržišta na svim kontinentima. Primjerice, 1985. godine je, prema podacima iz Hrvatske tehničke enciklopedije, više od 36 posto ukupne proizvodnje Borova išlo u izvoz. Uspostavljena je suradnja i s drugim svjetskim divovima u industriji obuće i guma, poput Pume, Salamandera i Pirellija. Samo Borovo tada je spadalo među 10 najvećih proizvođača obuće u svijetu.
Početak 90-ih godina Borovo dočekuje kao jedan od najvećih industrijskih pogona u ovom dijelu Europe. No, okolnosti se radikalno mijenjaju: Berlinski zid pada, a s njim u povijest odlaze i komunistički sustavi. Jugoslavija se počinje raspadati i rat polako kuca na vrata Hrvatske, pa tako i Borova. Borovo se već na početku Domovinskog rata aktivno uključilo u obranu Vukovara i Hrvatske. U opkoljenom gradu, iz Borova se opskrbljuje strujom ratna bolnica u Vukovaru, vodovod i skloništa. Objekti Borova, kao i Borovo naselje, teško su stradali u velikosrpskoj agresiji. Poduzeće prestaje poslovati 1991. godine, a od 1992. uprava kompanije je u Zagrebu, dok je kakva – takva proizvodnja, navodi se u Hrvatskoj tehničkoj enciklopediji, smještena u Donjem Miholjcu. Takvo stanje traje do mirne reintegracije Podunavlja 1998. godine, kada se tvrtka vraća u razrušeno Borovo naselje.
Četiri brenda Borova i danas su izvozni aduti
Za Borovo tek tada počinje prava, iako zakašnjela tranzicija. Poduzeće se organizira kao dioničko društvo, no ostaje u državnim rukama. Usporedo s obnovom proizvodnje obnavljaju se i pogoni, a s vremenom se širi i poslovanje. No, Borovo je još daleko od stare slave. Prema podacima Poslovne Hrvatske, u Borovu danas radi nešto više od 600 radnika, a godišnji proizvodni kapaciteti, pokazuju podaci same tvrtke, dosežu do milijun pari obuće, dok vlastitu maloprodajnu mrežu tvrtke čini 80-ak trgovina. Tvrtka ulaže i u veleprodaju. Nastoji se oživjeti i izvoz, čemu pridonosi i članstvo Hrvatske u EU. Veliki adut za to je proizvodnja obuće samo od materijala prirodnog porijekla, poput kože, pamučnog platna i prirodne gume od kaučuka, koja se također proizvodi u Borovu. Izvozne adute u Borovu vide u starim i novim brendovima, među kojima se ističu Borosana, Startas, Boromina, Rubber i My Ballerinas.
No, tvrtku još čeka privatizacija. Podaci Poslovne Hrvatske pokazuju da je prosječna plaća u toj tvrtki 2020. godine iznosila 3648 kuna, što je znatno manje od prosjeka na razini države. Nakon oporavka poslovanja u razdoblju prije koronakrize, Borovo je u prošloj godini ostvarilo prihode od oko 89,6 milijuna kuna, što je manje nego u 2019. godini. I dobit s kojom su poslovali prijašnjih godina, u prošloj se godini, kako pokazuju podaci Poslovne Hrvatske, istopila i pretvorila u gubitak od oko sedam milijuna kuna. Dobar dio razloga za to svakako leži u koronakrizi koja je prošle godine na proljeće „zaključala“ cijelo hrvatsko gospodarstvo. Prodaja obuće u Hrvatskoj već je godinama u padu, a potonula je i u 2020. godini, ponajviše zbog recesije u koju nas je gurnula pandemija koronavirusa.
Unatoč tome, u Borovu vjeruju da imaju budućnost. No, nju više ne mogu tražiti samo na hrvatskom tržištu, već se moraju okrenuti europskom i svjetskom tržištu. U Borovu ističu i kako su posljednjih godina velik novac uložili u opremu, tehnologiju i know how te da im je cilj povećati izvoz otvaranjem novih tržišta. Možda će baš u tom globalnom pristupu Borovo ponovno pronaći sebe i svoj put prema uspjehu.
Tekst napisao: Adriano Milovan