Između 80 gospodarskih subjekata koji djeluju na Gradskoj tržnici Vukovar je i OPG Tomaš. Jabuke, bresve i kruške koje obitelj Tomaš prodaje na tržnici svakog dana nalaze svoj put do vukovarskih kupaca koji su već generacijama naviknuti na kvalitetno voće iz ovog obiteljskog voćnjaka.
Jedan od članova obitelji je i Josip Tomaš, 22-godišnjak kojega svakoga dana od 7 do 13 možete vidjeti na tržnici. Simpatični Josip gotovo svakog kupca zna po imenu jer ipak su to ljudi koji gotovo svaki dan navrate do njihovog štanda, govori.
Za razliku od mnogih njegovih vršnjaka, Josipov dan je ispunjen od jutra do mraka. Diže se ranom zorom da bi već u sedam bio na tržnici:
“Nakon toga vraćam se doma gdje sam do kasno u voćnjaku, ja i cijela moja obitelj. Trenutačno je sezona branja jabuka pa smo u voćnjaku do sedam navečer. Navečer si tako umoran da jedva čekaš u krevet”, smije se Josip.
Generacije obitelji Tomaš bave se poljoprivredom
Obitelj Tomaš već se generacijama bavi poljoprivredom, a na Vukovarskoj Mitnici imaju 16 hektara zemlje gdje osim jabuka uzgajaju kruške i breskve.
Jedni su od 17 proizvođača koji su dobili zaštićenu oznaku “Proizvod hrvatskog seljaka“ koja se već četvrtu godinu zaredom dodjeljuje na Gradskoj tržnici Vukovar.
Riječ je o projektu čiji je cilj promovirati domaće proizvode, kupcima jamčiti podrijetlo proizvoda koje kupuju, a certificiranim proizvođačima olakšati plasman proizvoda i zaštiti ih od nelojalne konkurencije.
Tomaši svoje voće prodaju na malo i na veliko, a osim u Vukovaru, njihovo voće se prodaje i u Zagrebu.
Poput mnogih proizvođača nezadovoljnim su niskim otkupnim cijenama voća, osobito u sadašnjoj situaciji kada cijena repromaterijala svakoga dana ide gore. Još uvijek nisu mijenjali cijenu, ali ako se situacija nastavi poput mnogih drugih proizvođača morati će. Josip kaže kako se ne vesele tome, jer u Vukovaru je dosta ljudi koji žive na rubu egzistencije pa im je i po ovim cijenama teško priuštiti komad voća: “Samo po prodaji vidi se koja je velika razlika između Vukovara i Zagreba, ono tamo kao da je jedan drugi svijet”, kaže Josip.
Nakon dobrih godina dolazi loša
A ima i pravo. Ipak je prosječna zagrebačka plaća skoro 2.000 kuna viša od vukovarske, a to znači jako puno voća na stolu.
Iako su zadovoljni urodom, Josip kaže kako je bilo i puno boljih godina od ove. Nešto lošijem urodu ovu godinu su pridonijele i elementarne nepogode. Iako su Tomaši imali sreće i nisu imali mraza proljetos, ipak su imali problema s jakim vjetrom koji im je srušio veliki broj stabala.
“Kad se baviš poljoprivredom, onda znaš da nakon dobrih godina dolazi loša. To je jednostavno tako i čovjek se mora naviknuti”, kaže Josip napomenuvši kako su im ove godine najbolje rodile jabuke.
Na svojem OPG-u osim popularnog jonagloda, uzgajaju crveni delišes, zlatni delišes, pink, galu, braeburn, a na pitanje što najbolje ide na tržnici Josip odgovara kako Vukovarci najviše kupuju galu i idared. “Slatka gala i kiselkasti idared su najpopularniji i uvijek prvi nestanu s tezge”, kaže.
Bolje biti svoj na svome, nego u nekom zagušljivom uredu
Tomaši su već generacijama poljoprivrednici, s osim Josipa na imanju mu rade otac, majka i brat. Žive isključivo i samo od poljoprivrede, a Josip kaže kako se nikad nije vidio na nijednom drugom poslu nego u voćnjaku.
“Odmalena sam u voćnjaku i to je jednostavno dio mene. Nikad nisam ni razmišljao o nekom drugom poslu. Bolje biti svoj na svome, raditi za sebe, nego u nekom zagušljivom uredu gdje će ti šef cijeli dan puhati za vratom. Ovako sam sebi određujem radno vrijeme i sve. Jest da je ponekad jako naporno, ali slobodu koju čovjek osjeća u voćnjaku ti malo tko može platiti”.
Na pitanje što mu znači zaštićeni certifikat “Proizvod hrvatskog seljaka”, Josip kaže kako njima osobno znači puno jer govori da dobro i kvalitetno rade svoj posao, ali bi mu bilo draže da nešto više znači i kupcima: “Nažalost, skoro nitko i ne pita za certifikat. Ali to nije teško shvatiti. Ljudi su u Vukovaru siromašni, i kad ti je tako jedino gledaš na cijenu”, suosjećajan je Josip.
Cijena zemljišta je jako skočila
Za razliku od mnogih njegovih prijatelja koji su zadnjih nekoliko godina otišli trbuhom za kruhom u Njemačku, Josip je odlučio ostati doma.
Plan mu je proširiti voćnjak iako ga i u tome sprečavaju sve više cijene zemljišta:
“U zadnje vrijeme cijena zemljišta je jako skočila pa je teško nešto kupiti, A i nema ga na tržištu. Oni koji su mislili prodati, već su prodali, a ovi drugi se ionako bave voćarstvom kao i mi”, kaže.
U zemlji u kojoj sve više mladih odlazi u inozemstvo, a oni malobrojni koji ostaju se ne žele baviti poljoprivredom, Josipu možemo poželjeti samo sreću. Jer Hrvatska bi bila i sretnija i bolja zemlja kada bi u njoj bilo više Josipa koji svakog dana mukotrpno rade bi do naših stolova došlo hrvatsko voće sa hrvatske zemlje.