Izrazito posjećene i prave veselice koje traju danima, navodno su slavonske svadbe. No, i ovaj je fenomen obavit predrasudama.
“Kreću se u rasponu od 200 do 750 ljudi. Jednom sam radio svatove u kojima je bilo ravno 805 ljudi. Sreća da su bili vrlo civilizirani. Sve ovisi o ljudima. Nekada s njih sto imaš osjećaj da ih je 600″, rekao je slavonski čajo, Vinkovčanin Mario Mecanović za Jutarnji list.
“Nije toliko teško skupiti puno gostiju, pogotovo ako mladenci imaju velike uže obitelji. No, sad je uobičajeno 300 do 350 ljudi. Prije je bilo 500. Ali, i dalje se slavi na veliko. Zabave i pripreme nekada traju i tri do pet dana. Seoski svatovi ipak više drže do običaja, ali ne mora nužno biti tako”, govori glavna zvijezda svadbi.
Naziv njegovog radnog mjesta varira ovisno o dijelovima države. Neki ga zovu čajo, drugi čavo, treći čavuš, a četvrti kapetan. U svakom slučaju, uloga je jedna, održati atmosferu živahnom, a situaciju pod kontrolom. Nerijetko je i on sam izvor “problema” jer tvrdi, glavni je zadatak čaje, malo zapapriti situaciju.
“Jednom su me zvali u svatove u kojima je mladoženja bio Dalmatinac. Ja sam mu, sav ozbiljan, rekao da je kod nas običaj da mladoženja zaplače kad prvi puta vidi mladu. Ako ne, onda je ne voli. On je zaista i počeo plakati, pa nije prestajao. Čudio sam mu se, a kasnije sam saznao da je namazao oči tigrovom masti. Jadan je plakao do crkve”, ističe.
Vjenčanja i svečanosti mogu se razlikovati od mjesta do mjesta, od županije do županije. Ipak, neki su elementi više-manje stalni. Tako su, kako navodi jedan obrt za dekoracije i usluge iz Bjelovara, osnovni elementi slavonske svadbe, barjaktar, pucanje iz pištolja, lažna mlada…
Definitivno najzanimljiviji i specifičniji za Slavoniju oni su koji se odnose na gađanje jabuke na drvetu. Naime, da bi mladoženja mogao odvesti mladenku, puškom s drveta mora skinuti jabuku. Voće na najviše stablo postavlja otac mladenke, a mladoženja mladu može “dobiti” tek kad se pokaže dovoljno dobrim i spusti jabuku sa stabla.
Nakon što mladenka primi blagoslov od roditelja, ona ispija piće i potom baca čašu. Ako se čaša razbije, očekuje se muško dijete, a ako se ne razbije onda pristiže žensko. Ovi su običaji izvorno židovski, no u nekim su hrvatskim selima popularni.
Interesantan je običaj i neposredno nakon vjenčanja. Tu se pak tvrdi kako, ako nakon vjenčanja prvi progovori mladoženja on će biti glava kuće. Dakako, ako ga ne preduhitri mladenka.
Provjerili smo i zašto se ističe kako slavonske svadbe traju nekoliko dana. Odgovor se dakako skriva u tradiciji. AutentičnI zapis iz Bizovca iz 1907. godine, kojeg je Glasu Slavonije ustupio dugogodišnji pomni proučavatelj bizovačke povijesti i načelnik Općine Bizovac Srećko Vuković priča jednu povijesnu priču.
Tada su, sudeći prema ovom dokumentu, o braku dvoje mladih odlučivali stariji članovi zadruge. Oni bi prvog dana u kuću svoje buduće snahe donijeli pogaču i isprosili djevojku. Kada bi pristala, buduća bi mlada prijateljicama, koje su čekale ispred kuće, podijelila pogaču koju je sama ispekla. Idućeg bi dana mladenci, stari svat i njegova žena otišli ugovoriti vjenčanje, a danima prije istoga započela bi priprema za svečanost. Pripremala su se jela, ugovarali svirači…
Onda bi došao svatovski ponedjeljak kada bi mladenkine dvije najbolje prijateljice, vjenčarice, lijepo odjevene i u društvu drugih djevojaka, plele vijence od ružmarina.
Te iste vjenčarice sutra dočekuju mladoženju pred vratima mladenke i za određenu svotu dopuštaju mu prilazak. Nakon toga slijedi vjenčanje u crkvi nakon kojeg svatovi odlaze u kuću mladoženje kako bi dočekali snahu. Tamo onda slijedi slavlje.