Dolaskom obljetnice sjećanja na pad grada – heroja, sve su snažnija i slikovitija sjećanja Vukovaraca koji su doživjeli i preživjeli najtragičnije trenutke u svojim životima. One kada su protjerivani, ranjavani i gonjeni u čemernim kolonama bili prisiljeni napustiti podrume svojih razrušenih domova.
Prolazeći kraj razbacanih leševa civila kroz opustošen i spaljen grad, prije ulaska u autobuse po posljednji puta su svjedočili prizorima koje najčešće opisuju jednom riječju. Apokalipsa.
Omišanin Zlatan Bašić koji je kao rođeni Vukovarac zdušno, do posljednjeg daha branio grad, nije imao tu “sreću” da se sa ostalim civilima ukrca u autobus, te se tako domogne slobode i sigurnog teritorija.
Sanjam poginule suborce
Bašić je utjeran u autobus, ali onaj koji je zarobljene vukovarske ratnike odvozio u srpske logore. Zlatan je tamo proveo mučnih devet mjeseci, a što je sve prethodilo logoru i kako se sve završilo, opisuje vrlo detaljno:
“Za početak, želim naglasiti kako se u ovim danima sjećanja na bitku za Vukovar i samu predaju, meni naglo počnu vraćati slike i snovi. No, većinom te snove ne doživljavam kao loše, jer se u njima pojavljuju moji mrtvi suborci. Možemo reći da snove u kojima se s njima susrećem čak i volim jer ih tako na neki način ‘oživim’… Pretpostavljam da sam u tom periodu senzibilniji, no srećom, moja obitelj za to ima razumijevanja”.
Susret s Blagom Zadrom
Koncem 90-tih je kao policajac raspoređen u Drniš gdje je ljude obučavao baratanju oružjem jer se rat već debelo naslućivao. Vršili su, kaže, svojevrsne pripreme za ono najgore, za sukobe sa velikosrbima s kojima se Zlatan već u to doba naveliko susretao. Bilo mu je jasno da je rat neizbježan, pa je stoga nakon smrti Josipa Jovića zatražio da ga premjeste u Vukovar.
Tako sam već 1. srpnja 1991. godine, stigao u vinkovačku policijsku postaju u kojoj sam naletio na Blagu Zadru. Poznavao sam ga dobro jer sam sa njegovim sinom Robertom išao u školu. Odmah me poveo sa sobom, pa sam se tako od toga dana do 26. kolovoza bio raspoređen na relaciji Sotin – Borovo Naselje, a nakon toga na Trpinjsku cestu gdje sam po prvi put doživio rat u punom smislu te riječi. JNA i četnici su tenkovima i pješadijom navalili na Lipovački Put i tada je nastao pakao… Poginuo je Željko Kucjenić, pripadnik Šiminih anđela, a Vinka Budimira Slona je izravno pogodio tenk. Tog 26. kolovoza ubijen je i Ilija Lozančić tako da slobodno mogu reći kako je na taj datum bio moj prvi dan pravog rata. Dobra stvar u činjenici da sam raspoređen na Trpinjsku cestu bila je ta što sam upoznao Marka Babića, tako da sam se priključio Žutim mravima i Pustinjskim štakorima s kojima sam od rujna tu cestu pretvarao u groblje.”
Preživio dva ranjavanja
Istog mjeseca, 19. rujna 1991., Zlatan Bašić prilikom uništavanja mitraljeskog gnijezda preživljava prvo ranjavanje prilikom kojeg je prostrijeljen kroz vrat.
“Trebao sam baciti tromblon na potkrovlje jedne kuće, no promašio sam. Taman sam otišao u dvorište pripremiti drugi tromblon, no tada se niotkud pojavio Stjepan Gradiček, vlasnik te kuće, u punoj ratnoj opremi – šljem, pancirka, puška – i kazao da će on ostati s nama. Znalo nam se dogoditi da nas iznenade naši ljudi, pojave se iznenada s leđa, nemaš pojma tko su. Dođu obići kuću, nahraniti stoku ili probati naći šta za jelo. Nastala je neka konfuzija i metež, a Marko Babić mu je govorio da ne može ostati tu, da se makne, da ima snajperista. Da se javi u mjesnu zajednicu i oni će ga rasporediti. Međutim, Stjepan je došao do mene da vidi što se događa i onda je provirio iza kuće. Bum. Snajperist ga je pogodio u sljepoočnicu i umro je na licu mjesta. Tada sam ja išao pucati drugi put, ali sam osjetio tup udarac u zid kraj mene i nešto toplo niz vrat… Sjećam se da sam se vratio unazad i vadio zavoj iz bočnog džepa na hlačama i pao. Prostrijelio me metak ispod lijevog uha i izašao uz kičmu.”
U studenom je nakon žestoke, bliske borbe ranjen po drugi put i to od ručne bombe. Nakon pada grada, zarobljavanja i odlaska u logor, Bašić se kući vratio kao 70%-tni HRVI. I pored teških ratnih scena na vukovarskim ulicama, krvoprolića i svjedočenja smrti bliskih suboraca, Bašić logor pamti kao najtraumatičnije iskustvo:
U logoru su na nas huškali pse, a zatočenim braniteljicama dovodili civilne zatvorenike
“Moje prvo najtraumatičnije iskustvo bila je pogibija prvog suborca Zdenka Gregurevića – Grge, a odmah zatim događaji iz logora Stajićevo kada su pijani četnici u kasne sate uvodili pse i huškali ih na nas. Zapravo, traume iz logora počele su odmah nakon što sam 19. studenog zarobljen u Borovu Naselju odakle su me odveli u Stajićevo u kojem sam bio zatočen mjesec dana, Odatle sam prebačen u Sremsku Mitrovicu u kojoj sam svjedočio različitim užasima, poput dovođenja srpskih civilnih zatvorenika našim zatočenim braniteljicama. Krikove, plač i jauke kao da i danas čujem…”
‘Ovo su tvoji Žuti mravi’
Naš sugovornik posebno pamti 10. travnja 1992. kada su ga čuvari u logoru Sremska Mitrovica odveli na razgovor. Osjećao sam da će se dogoditi nešto loše, jer me kod potpukovnika JNA Vojislava Medića vodio bez usputnog udaranja i vrijeđanja. Medić mi je rekao da sjednem i pitao me hoću li popiti rakiju. Bio sam iznenađen jer se to sve događalo pola godine nakon zarobljavanja i nije mi bilo jasno što me još ima za pitati. A onda je izvadio fotografiju na kojoj je bila prikolica puna mrtvih branitelja. Pitao me prepoznajem li ikoga sa slike. Kada sam rekao da ne znam, uzvikao je ‘ovo su tvoji Žuti mravi! Pobijeni su jutros na Kupresu i sada vas više nema! Ni vas, ni Vukovara, ni Hrvatske!’, rekao mi je i potjerao me u sobu. Taj Medić je u lipnju ove godine uhićen na hrvatsko srpskoj granici zbog sumnje na ratni zločin mučenja zarobljenika u logorima, no što se mene tiče – sumnje nema. Medić je tukao školski, fino i školovano. Tankim pendrekom po tabanima i rukama. On nam je sam rekao da je Božo Kelava umro od batina.”
U logoru 270 dana
Zlatan je u logoru bio zatočen punih 270 dana i nakon devet mjeseci neizvjesnosti, terora i beznađa, konačno je 14. kolovoza 1992. godine razmijenjen u Nemetinu. Danas sa svojom obitelji živi u Omišu a kao predsjednik Udruge HVIDRA Omiš zajedno sa svojim članovima redovito posjećuje Vukovar i njeguje tekovine Domovinskog rata.