Studeni koji cijeli svijet kroz kestene, obojano lišće i jesenske kiše doživljava romantično, za Hrvatsku je mjesec plača, tuge i sjećanja.
Upravo tog mjeseca 1991. godine, hrvatski civili u Vukovaru iz prve su ruke upoznali zvjerstvo, a nečovječnost osjetili na vlastitoj koži. Tisuće branitelja, civila, djece, staraca i žena tada su doživjeli strahote koje samo pola godine ranije nisu mogli naslutiti niti u najcrnjim mislima.
Pad njihovog već ubijenog grada, odvođenje i ubijanje branitelja, tjeranje u logore, silovanja i masakriranja, pamte svi koji su se tog 18. studenog zatekli u Vukovaru. Jedna od žena iz kolone koja je za ruku čvrsto držala svog 10-godišnjeg sina, sve je preživjela i sve nam je ispričala. Njezino ime je Jozefina Ištuk.
Strah od silovatelja
“Sreća je u nesreći da smo u to vrijeme živjeli na Mitnici u koju četnici nisu uspjeli nahrupiti. Iako su kuće i imanja nakon svega bili potpuno uništeni, izbjegao se taj masovni masakr. No, oni su bili stacionirani u našoj neposrednoj blizini… Svakodnevno smo slušali “Bože pravde”, a zasipani smo i granatama. Zbog straha od ulaska četnika, mi žene s Mitnice smo uz sebe uvijek imale po jedno ‘kinder jaje’. Smrt je bila prihvatljivija od silovanja i iživljavanja”, doznajemo od Jozefine, žene koja je preživjela pad Vukovara i iz svog voljenog grada izašla upravo u onoj koloni koja je medijski najprikazivanija.
U jednom od napada, tada 30-godišnja Jozefina je i ranjena. “Stalno smo bili u podrumima, no kada bi se primirilo, znali smo otići u vrt po nešto povrća ili obaviti stvari koje nismo mogli tijekom napada. Ja sam 6. studenog izašla oprati odjeću, a onda odjednom granata… Zasuli su me geleri i pogodili u glavu, ruku i nogu, a mnoge još uvijek imam u sebi. Bila sam oblivena krvlju i zasuta prašinom, a to je slika koja je najviše prestravila moga sina”.
Suprug je preminuo, majku nikada nisu pronašli
Dan potpunog pada i okupacije grada, naša sugovornica nikada neće zaboraviti. Teško je, kaže, pronaći prave riječi za opisati atmosferu koju je zatekla izlaskom iz skloništa:
“Svi s Mitnice smo upućeni prema groblju gdje su nas čekali autobusi. Njihovi avioni su nam u niskom letu nadlijetali iznad glava, a tamo prema Vodotornju čula se pjesma ‘bit’ će mesa, klat’ ćemo Hrvate’. Branitelji su se morali predati, a među njima i moj suprug. Sin i ja ubačeni smo u jedan od autobusa i onda je započeo petodnevni put obilježen maltretiranjima i ponižavanjima. Sjećam se da se tih dana rodila i jedna beba, a ljudi su majci davali svoje potkošulje u koje je zamatala to djetešce.”
Jozefina i njezin sin su, nakon pet dana vožnje, konačno pronašli put do slobode, dok je njezin suprug izašao tek nakon šest mjeseci logora.
“Preminuo je u 48. godini života… Tamo su ga posebno mučili jer se zvao Ante”, zaključuje ova Vukovarka koja e, unatoč svemu, u svoj grad vratila među prvima, već 1997. godine. Iako je njezina obitelj u konačnici dočekala slobodu, Jozefini sudbina njezine majke Janje ostavlja gorak okus u ustima. Janja Dujić je, naime, još uvijek na popisu nestalih.
Jozefina kaže da je nakon 30 godina više uopće ne zanima tko je ubio njezinu majku, te da joj je podatak o mjestu na kojem je zakopana još jedino što bi voljela znati:
“Nakon pada grada i ‘čišćenja’ Supoderice, četnici su bacali bombe u podrume koji su bili puni prestravljenih civila. Ono što znam jest da je moja majka bila u jednom od njih sa još nekoliko civila. Jedna je žrtva iz tog podruma identificirana, dok moja majka i njih još pet, niti nakon tri iskapanja do danas nisu pronađeni. Tijekom potrage, Grujić je iznio mogućnost da su svi leševi pobacani na jednu hrpu i zaliveni kemikalijom kako bi potpuno uništili ostatke. Upravo zato se bojim da ih nikada nećemo pronaći”.