Vukovarskih sportskih i nogometnih priča ima napretek. A jedna koja je ostala najupečatljivija i u trajnoj memoriji je ona bivšeg igrača i trenera Hajduka i člana stručnog stožera hrvatske reprezentacije u mandatu Ante Čačića, Ante Miše.
Miše je rođeni Vukovarac, odrastao je u Borovu Naselju u Velebitskoj ulici s kućnim brojem 19, u blizini legendarne Trpinjske ceste. Svoj nogometni put počeo je u tadašnjem Radničkom, a 1984. se preselio u Split i završio u Hajduku u koji ga je doveo Sergije Krešić. Ono po čemu se u igračkoj karijeri najviše pamti je toliko spominjana utakmica posljednjeg izdanja kupa bivše države u kojoj su igrali Crvena Zvezda i Hajduk.
Miše je bio važan protagonist te utakmice koja se igrala 8. svibnja 1991. godine u Beogradu kad su Majstori s mora osvojili Kup maršala Tita protiv najjače Crvene zvezde u njenoj povijesti koja je tri tjedna kasnije postala prvak Europe. Utakmica je igrana u mučnoj i teškoj atmosferi izazvanoj uslijed masakra nad hrvatskim policajcima u Borovu Selu pa je Hajduk tu utakmicu igrao s crnim florom na ruci u znak sjećanja na hrvatske redarstvenike.
Dvadeset minuta prije kraja utakmice kod vodstva Hajduka 1:0, stoper Crvene Zvezde i sadašnji trener Bologne Siniša Mihajlović s leđa na grub način udara hajdukovog igrača Grgicu Kovača. Hajdukovci su stali u obranu svog suigrača, došlo je do velike gužve, na kraju je sudac isključio Igora Štimca i Sinišu Mihajlovića koji su bili najratoborniji u okršaju.
Miše se u toj situaciji pokazao kao mirotvorac. Splitski Vukovarac uletio je u gužvu, uhvatio Sinišu Mihajlovića za kosu i odvukao ga sa strane kako bi se izbjegao još veći incident. Ono što povezuje junaka naše vukovarske nogometne priče i Sinišu Mihajlovića je da su odrasli zajedno u istoj, Velebitskoj ulici i išli u istu školu koja se tada zvala ‘Bratstvo-jedinstvo’, a danas nosi po junaku obrane Vukovara Blagi Zadri. Od tog incidenta Miše i Mihajlović više se nisu čuli niti su u kontaktu.
Mišina rodna kućna kao i sve u Vukovaru i okolici razrušena je i spaljena u ratnom vihoru srpske agresije – srušio ju je njihov prvi susjed. Zajedno ju je s roditeljima obnovio 2004. Nažalost upravo u tom razdoblju Mišini su roditelji preminuli tako da u obnovljenoj kući u Velebitskoj nitko i ne živi.
Prema Mišinim sjećanjima puno je njegovih školskih kolega položilo život u obrani Vukovara, u glavi mu je i činjenica da je život izgubio i jedan od njegovih suigrača. U Mišin razred išao je i rođak zapovjednika obrane na Trpinjskoj cesti Blage Zadre, koji je također poginuo u tromjesečnoj opsadi grada. Sam Miše kaže da ne ide toliko često u Vukovar koliko bi htio, to nadoknađuje njegov brat koji puno češče posjeti Vukovar i Borovo Naselje.
Mišini roditelji su u rujnu 1991. brinuli za sudbinu drugog sina koji je teško ranjen i bio je u komi te je bio prevezen u bolnicu Rebro gdje se oporavljao mjesecima. Slike su to i sjećanja koji se nikad ne zaboravljaju.
Hajduk je, kao što je vjerujemo poznato, u toj utakmici pobijedio s minimalnih 1:0 golom Alena Bokšića. Time je splitski klub ušao u povijest kao osvajač posljednjeg nogometnog trofeja bivše države, a utakmica je ušla u antologiju hrvatskog nogometa koje se i danas živo sjećamo.
Taj trofej se kasnije nazvao i ratni jer je igran u specifičnim uvjetima u jeku agresije na Hrvatsku koja se borila za svoju slobodu. A junak naše priče i rođeni Vukovarac imao je u njoj veliku i povijesnu ulogu koja ga je obilježila i zadržala u analima hrvatskog nogometa.