Unatoč oplakivanjima žrtava i zbrajanju gubitaka, okončanje rata većini onima koji su ga preživjeli donosi olakšanje. U tim trenucima malo tko misli o dalekosežnim posljedicama i cijelom nizu godina, pa i desetljeća, koja će u iščekivanju da sve opet bude kao prije – za sobom vući teški zadah rata. Sandra Rapčak Škomrlj (32), već više od 30 godina osjeća teret rata i to u jednom od najgorih oblika. Sve dok otac ove rođenje Sotinjanke bude na popisu nestalih, za nju rat nije završio. Osjećaj da ga nema kao da nikada nije postojao, da ne zna kako je točno okončao i gdje je završio, Sandru tjera da kao predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskoga rata, ali i kao kći koja je imala dvije godine kada je posljednji put vidjela oca Borisa, ne odustaje od potrage.
“Imam oca, ali nemam sjećanja”
Boris Rapčak je 30. rujna 1991. izašao iz obiteljske kuće u Sotinu i otišao je na farmu Jakobovac, nedaleko od Ovčare. Ubrzo nakon toga, u Sotin su nahrupili četnici i zarobili obitelj Rapčak uključujući i tada dvogodišnju Sandru.
“Izveli su ga iz kuće u kojoj je bio, pretukli i odvezli u smjeru Ovčare. Za njega više nitko nije čuo. Posljednjih sam godina pokušavala svašta, pričala s bivšim susjedima Srbima, ali nitko mi ništa ne želi reći. Jedino su mi potvrdili da su ga ubili. Preko društvene mreže mi se javila žena koja je vidjela kad je moj otac odveden i pretučen te odvezen prema Ovčari. Još uvijek se nadam da će njegovi ostaci biti pronađeni jer ga pamtim samo sa vjenčane slike. Imam oca, ali nemam sjećanja… Zbog svega osjećajem bol koja nikad ne prolazi i svake godine je sve jača”, kaže Sandra.
Nestanak oca Borisa koji je u trenutku odvođenja imao tek 24 godine, nije jedini Sandrin traumatični događaj iz perioda okupacije Sotina. Njezina majka je silovana, djed sadistički mučen, a ona je kao dvogodišnje dijete završila u logoru. Ispričala je kako su u mjesto nahrupili tenkovi JNA u društvu srpskih dragovoljaca i lokalnih četnika, te kako se njezina obitelj od kiše granata sakrila u podrum.
Iz Sotina su ih odveli u Srbiju
No, vojska ih je natjerala da izađu.
“Od mene, majke i bake odvojili su mog kuma i djeda. Čovjek kojeg su oslovljavali sa ‘kapetan Boro’ pod prijetnjom oružjem tjerao je moju majku da se vrati u podrum. Nakon njezinog odbijanja, zaprijetio je da će ubiti mene, koja sam za to vrijeme bila na nišanu. Moja mama se vratila u podrum u kojem ju je taj čovjek silovao, a kada je završio, pozvao je da to učini i vojnik koji je mene držao upereno oružje. Kad su nad njom završili iživljavanje, onda su našeg kuma i mog djeda skinuli do gola, zavezali ih bodljikavom žicom i vukli kroz selo na tenku. Nas tri su odveli u Negoslavce, pozatvarali nas u neke priručne, kućne logore i opet silovali moju majku.”
Sandra i njezina majka nakon toga odvezene su u Srbiju iz koje su puštene na slobodu, a njezin djed je nakon torture u Sotinu odvezen u logor Begejci. Srećom, i on je pušten u prvoj razmjeni, no sudbina oca Borisa i danas je nepoznata.
Naša sugovornica napominje kako je bila aktivna pri nekim sudskim procesima kada je pričala sa svojim bivšim susjedima – Srbima preko kojih je htjela doći do nekih informacija.
“Pitala sam Žarka Miloševića koji je i sam priznao neka ubojstva zbog kojih je osuđen i zbog kojih i danas leži u zatvoru, o čovjeku koji je silovao moju majku. Bio je prestrašen i iznenađen. On je bio naš prvi susjed, pa smo nekako računali da će nam otkriti tko je čovjek kojega je oslovljavao sa ‘kapetan Boro’. Rekao je da je riječ o Borivoju Tešiću. Milošević je tada bio spreman dati DORH-u izjavu, ali se ništa nije pokrenulo. Na žalost, nakon toga sam doznala da je ‘kapetan Boro’ umro prije tri godine.”
Zadovoljna je radom Ministarstva hrvatskih branitelja
Iako o očevoj sudbini Sandra ni danas ne zna ništa, nije nezadovoljna načinom na koji se pitanjima nestalih u Domovinskom ratu bavi Ministarstvo hrvatskih branitelja. Kaže kako sa ovim resorom osobno, ali i kao predsjednica udruge ima dobru suradnju i komunikaciju oko svih važnih tema, a posebno po pitanju nestalih osoba:
“Sudjelovala sam u izradu Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu ispred Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata te smo navedenim zakonom po prvi puta u zakonodavni okvir Republike Hrvatske uveli određene ‘alate’, postupke i suradnje traženja nestalih osoba iz Domovinskog rata. Jednako vrijedi za Upravu za zatočene i nestale osobe, a osobito za ispostavu ‘Istok’ Ministarstva hrvatskih branitelja s kojima sam vrlo često u kontaktu oko istraživanja mogućih lokacija masovnih i pojedinačnih grobnica. Mislim da nitko ne može osporiti činjenicu da je Ministarstvo hrvatskih branitelja uložilo veće napore i sredstva, kako u ljudstvo tako i u potrebnu opremu, a sve kako bi poboljšali aktivnosti vezane za pronalazak nestalih osoba.”
Osobno smatra da je nedostatak informacija i nesuradnja Republike Srbije svih ovih godina ključan problem, a uvjerena je i da Srbija ima potrebne informacije koje ne želi dostaviti niti surađivati s Hrvatskom na bilo koji način:
“Smatram da Hrvatska i njezine institucije moraju iskoristiti sve moguće i dostupne alate kako bi Srbiju još jače pritisnuli na svim razinama i još jače zahtijevali istinite informacije o nestalim osobama. Također smo svjesni da se upravo u Srbiji kriju i mnogi ratni zločinci, a svojim nepoduzimanjem pravnih radnji, Srbija ih štiti.”
Sastanci sa Srbima nisu urodili plodom
Kao kći nestalog hrvatskog branitelja, kaže Rapčak Škomrlj, priznaje da joj je teško živjeti s činjenicom da nakon 31 godinu nema grob svog oca, a tome je potpomogla činjenica “da su se određene stvari i postupci u Hrvatskoj presporo odvijali”:
“Institucije Republike Hrvatske mogu i moraju biti jače i snažnije u traženju istine i pravde. Podizanje optužnica za počinjene ratne događaje je svakako jedan od alata kojim možemo doći do informacija o nestalim osobama. Tu je naše pravosuđe prije svega zakazalo u određenim postupcima te stoga dokumenti godinama stoje u ladicama, osumnjičeni za ratne zločine su davno otišli izvan Republike Hrvatske i tamo pronašli pravnu sigurnost, a mi kao samostalna i suvremena država danas nažalost ne posjedujemo pravomoćne presude za neke od najvećih ratnih zločina, kao što je na primjer Ovčara”.
Kćinestalog Borisa kaže nam kako je svjesna da posao procesuiranja ratnih zločina i pronalaska nestalih osoba nije niti malo lak:
“I sama sam duži niz godina uključena u isto, pa stoga cijenim svaki iskreni napor pojedinaca, institucija i pojedinih udruga koje aktivno rade na tome, ne birajući način putem kojeg će doći do informacija. Mnogi od nas su prošli razgovore i sastanke sa Srbima, predstavnicima vlasti Republike Srbije i predsjednikom Republike Srbije, no nažalost bez velikog uspjeha. Stoga i ovim putem molim da svi ulože maksimalne napore po pitanju nestalih osoba i ratnih zločina kako ne bismo prepustili protoku vremena da donese zaborav. Jer zaborav boli više nego tisuću pokušaja da se nešto učini i napravi mali korak ka istini.”