NEISPRIČANA PRIČA O ĐURI BEGOVIĆU: ‘Plakao sam kada sam doznao detalje o tom heroju’

Đuro Begović jedna je od mnogih neispričanih priča iz Domovinskog rata.

Da se Damir Markuš, njegov suborac koji je u sklopu hosa dragovoljno ratovao na vukovarskim ulicama nije zainteresirao za Đurinu sudbinu – ova bi priča možda zauvijek ostaka obavijena velom tajne.

“Bio je s nama do zadnjeg dana i branio svoj rodni grad Vukovar. Plakao sam kad sam saznao mnoge detalje za koje nisam do sada znao”, priznaje Markuš i opisuje svoj susret sa do tada nepoznatim braniteljima Vukovara.

“Nikad prije nisam bio u Vukovaru, svi smo bili dragovoljci iz cijele Hrvatske, BiH te Francuske. Jean Michel Nicolier. Na Sajmištu je fronta bila kuća za kuću, a uske ulice i upravo ta zbijenost kuća, nama je davala prednost. Trebalo mi je određeno vrijeme da shvatim da će svaki dan biti na Sajmištu isti. Ujutro oko 7.00 počinje paljenje tenkova, kako bi došli na potrebnu radnu temperaturu, a i kako bi nas plašili, i kreće granatiranje naših položaja te cijelog grada. Napad traje sat, sat i pol, kako kada. Sve se ponavlja i oko 14.00. Dočekaj, odbi, počisti, preživi. Nema puno filozofije. Nama su dodjeljivani domaći ljudi, kako bi se lakše snalazili u tom kaosu, jer nikad prije u Vukovaru nismo bili, nismo znali teren, ulice. Uglavnom su ili ginuli ili nestajali. Zadnjih dana, prije okupacije grada, nama, malobrojnima HOS-ovcima koji smo ostali na nogama, došlo je nekoliko domaćih hrvatskih branitelja”, prisjeća se Damir Markuš i prilaže fotografiju.

“To su sve domaći Vukovarci, a nitko od njih nije preživio. Jedini HOS-ovac među njima je pokojni Tihomir Tomašić Tihica, koji je ubijen na Ovčari. Prvi s lijeva, nažalost, ne sjećam se imena… Drugi je Ivan Šajtović i do njega Đuro Begović. I dolje čuči Tihica”, objašnjava.

“Brkovi su krasili tog čovjeka i djelovao je odlučno, što je nama i te kako trebalo i takav je ostao do kraja, kao i Ivan Šajtović i treći kojem nažalost, nisam zapamtio ime. Bili su s nama na linijama i jako puno su nam pomogli. Ginulo se tih dana svaki dan, ranjenih sve više, zvijeri su osjetile plijen. A onda je postalo jasno da dolazi kraj.

Đuro i Ivan su ostali, nisu s nama išli u proboj (treći branitelj je poginuo) jer su im obitelji bile u Vukovaru i nisu ih htjeli ostaviti. Dugo dugo nismo znali što se s njima sve događalo i kako su završili.

Prije nekoliko godina, na Dnevniku su prikazali kapetana Radića kako mu se sudi u Haagu i sliku upravo Đure Begovića. Skočio sam na noge jer tek sad tada saznao da ga je taj JNA oficir izvukao ispred svih zarobljenih i pucao mu u glavu. Suza u oku”, svjedoči o Đurinom kraju Damir Markuš.

On kaže kako je putem jednog svjedoka iz Zagreba došao i do još nekih podataka o nesretnom Đuri.

”Jedna Srpkinja je na papiriću zapisala njegovo ime i prezime te dala kapetanu Radiću. Radić viče da se Đuro javi, ili će ubijati po redu civile, a bilo je dosta naroda. Đuro je iz sredine okupljenih krenuo kroz masu i došao do svog ubojice. Radić puca pištoljem u glavu. Đuro nije odmah umro, a D…… koji kad je Đuro pao pored njega, pokušao mu je pomoći. Đurin blagi smiješak, to je bilo zadnje od njega”, ispričao je svjedok Markušu.