U srpnju ove godine obilježena je još jedna godišnjica smrti jednog od najvećih vukovarskih heroja i junaka Domovinskog rata, pukovnika HV-a Marka Babića. Iako je od njegove smrti prošlo punih 15 godina, Babić se i danas u sjećanjima svojih suboraca i prijatelja opisuje kao vrlo živopisan, uporan i ustrajan čovjek kojega je jedino moždani udar i mogao zaustaviti. Pokojnog heroja, inače rođenog Vukovarca, smrt je zatekla 5. srpnja 2007. godine, a osim što ga se pamti kao vrsnog, odvažnog i sposobnog branitelja, Babića se pamti i po njegovom sprovodu na koji je došlo više od pet tisuća ljudi.
Marko Babić je rođen 16. veljače 1965. u Vukovaru. Bio je najmlađi od troje djece Ive i Stipana koji su 1958. doselili u Vukovar iz mjesta Potravlje kod Sinja. Po završetku osnovne i srednje škole, nekoliko godina proveo je na privremenom radu u Švicarskoj. U travnju 1991. vraća se u Vukovar i priključuje braniteljima na Trpinjskoj cesti. Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade, jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre. Osnovao je iznimno uspješnu protuoklopnu borbu u zoni odgovornosti 3. bojne, posebno protuoklopne vodove “Žuti mravi” i “Pustinjski štakori”. Nakon pogibije Blage Zadre, preuzeo je zapovijedanje 3. bojnom.
“Slijedili smo tog opakog borca”
U riječima Babićevih suboraca, osjeća se iznimno poštovanje.
“Bio je opak borac. Tu njegovu karakteristiku pojačavao je i markantan izgled pa je sve skupa odavao dojam spretne, odlučne i sposobne osobe koju treba slijediti. I slijedili smo ga. Neumoran i vrlo precizan u uništavanju tenkova, u svega tri, četiri dana uništio ih je 14, međutim, ja sam siguran da ih je uništio više, barem još pet. Ali, Marko je brojao samo one koji su bili neprepoznatljivi. Nije imao potrebu veličati stvari, jednostavno je ratovao i to shvaćao vrlo ozbiljno”, posvjedočio nam je Markov suborac i prijatelj iz djetinjstva, bivši pripadnik Žutih mrava, Tomislav Orešković.
S druge strane, njegovi poznanici i bliski prijatelji opisuju ga kao nekonvencionalnog, nepredvidljivog te vrlo posebnog i jedinstvenog čovjeka. Dominik Galić koji je zajedno s Babićem producirao poznati serijal Heroji Vukovara, imao je priliku upoznati suštinu čovjeka o čijoj će se odvažnosti i karizmi još dugo pričati. Galić kaže kako, zapravo, nikada nije upoznao čovjeka kao što je bio Marko Babić.
Producent serijala Heroji vukovara: “Bio sam šokiran njegovom smrću”
“Uopće ne želim o Marku pričati u kontekstu savršenstva iz čitanke… Imao je on neke svoje ljudske slabosti, ali to što ih nije skrivao još ga je intenzivnije odvajalo od ostalih. No, dio koji se tiče njegovog ratovanja u Vukovaru – apsolutno je bezgrešan. Za života su ga ljudi doživljavali poput nedodirljivog idola, iako on nikada nije ostavljao takav dojam. Sjećam se prilikom snimanja serijala ljudi koji su pitali smiju li ga samo vidjeti, a mnogi su se s njim željeli fotografirati. Unatoč svemu, on je bio prilično prizemljen. Svoju ‘savitljivost’ i prilagodljivost pokazao je i na snimanju kada je apsolutno prihvaćao sugestije. No, onda kada je mislio da nešto odudara od istine ili da nešto mora biti izrečeno – bio je neumoljiv”.
Galić dodaje i da je Babićevu smrt podnio vrlo teško.
“Bio sam šokiran. Takvi se ljudi rađaju jednom u sto godina i smatrao sam to velikim gubitkom. Zapravo, kada bolje razmislim, stječem dojam da se doslovno na ovom svijetu pojavio sa nekim zadatkom, kao primjer ostalima… Ne treba zaboraviti da je Marko prvi stao pred tenkove.
Babić je odbio mirovinu i braniteljske povlastice
Marko Babić je uspio preživjeti rat i to bez ranjavanja. Ponosan i opak ostao je i u miru u kojem mu se štošta toga nije sviđalo. Odbio je predsjedničku mirovinu govoreći da on nije ratovao za povlastice, nego za slobodnu Hrvatsku. Učinio je sve da priča o herojskom Vukovaru ne zamre i glavni je inicijator snimanja serijala “Heroji Vukovara”, no početak emitiranja nije uspio dočekati. Pozlilo mu je na sprovodu jednog suborca nakon čega je preminuo u Kliničkoj bolnici Rebro.
Likom i djelom Marka Babića, posebno je impresioniran čovjek kojeg je vrlo teško impresionirati, hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Ove godine u Vukovaru na obilježavanju 15. godišnjice Babićeve smrti, o njemu je pričao samo biranim riječima naglasivši kako se o ovom velikom heroju “ne može govoriti prigodno”.
Predsjednik impresioniran, ali Vukovar još nema ulicu nazvanu po Babiću
“To nije nekakva atrakcija pored ceste koja blješti na trenutak, to su duboki temelji, nosivi stupovi hrvatske države u koje su utkani malobrojni. Radi se o obrani i prije svega obrani napadnute i još nepriznate države čije institucije su bombardirane, čijeg predsjednika su tada pokušali ubiti. Marko Babić je imao tužnu nesreću kada je napustio svoju domovinu i obitelj kao mlad čovjek – samo kao pukovnik, ali više je od pukovnika i više od generala. Takvih ljudi ima malo. U svim tim mladićima i djevojkama tog vremena ujedinjuje se, sklapa i pretače, još uvijek živi i živjet će zauvijek, ono što je u Hrvatskoj posebno, što je tradicionalno, ali što je i moderno i hrabro i što ide za novim pobjedama. Babić je bio heroj kojeg nisu stvorile okolnosti.”
Da je svjesna o kojoj je herojskoj veličini riječ, Hrvatska je pokazala osnivanjem Središta za razvoj vođa “Marko Babić”, čija je glavna namjera na temeljima iskustava iz Domovinskog rata i razvijenih standarda, a uvažavajući nove izazove i potrebe, unutar MORH-a ciljanom obukom razvijati visokomotivirane, obučene i kompetentne vođe na temeljnim razinama zapovijedanja.
Srednja strukovna škola “Marko Babić” također nosi ime po njemu, a 2012. dobio je posmrtno priznanje Junak Domovinskog rata. No, do danas niti jedna vukovarska, a ni zagrebačka ulica – ne nose naziv po ovom velikanu.