Teško je objasniti krvožednost koju su tog 18. studenog 1991. godine pripadnici JNA i četničkih postrojbi ispoljili nad nesretnim stanovnicima Škabrnje. Iako su mjesecima prije živjeli uz zvuke granata koje su zasipale Zadar i okolicu, najviše čega su se pribojavali bila je smrt ili ranjavanje od kakvog zalutalog gelera. Ulazak neprijatelja i njihova okrutnost prema mještanima ovog lijepog i uređenog sela, bila je potpuni šok, kako za Hrvatsku – tako i za ostatak svijeta koji je ostao nijem na kadrove stravičnog pokolja hrvatskih civila.
Da je brza smrt metkom u glavu, umjesto gnjusnog iživljavanja, toga dana bila želja mnogih Škabrnjana, potvrdio je Denis Gurlica. Danas 46-godišnji muškarac, tada je kao 15-godišnjak jedini preživio “podrum smrti” u koji su banuli pripadnici JNA. No, prije tog kobnog dana, Denis je poput mnogih svojih vršnjaka bio u Zadru “na sigurnom”:
Vraćeni iz Zadra u Škabrju u najgore vrijeme
“Ispostavilo se da Zadar koji je u to doba konstantno granatiran nikako nije siguran, pa sam se u Škabrnju vratio krajem listopada 1991. godine. Jednostavno, tada nam je rečeno da se civili mogu vratiti, da je sigurno. Međutim, život u Škabrnji također se počeo svoditi na skrivanje u podrumu i tako je bilo sve do svanuća 18. studenog. Napad je započeo u sedam sati i kulminirao na najgori mogući način”, kaže Denis.
Naš sugovornik toga je dana vidio sve ono što niti jedan dječak ne bi smio gledati. Prvi je, kaže, istrčao iz kuće i sakrio se u podrum susjeda Marka Brkića u kojem su uz Brkićevu suprugu sklonilo još dvoje prestrašenih, odraslih ljudi. Njegova majka, sestra i brat, spas su pokušali naći u drugom podrumu:
“Iz podruma nas je izveo jedan pripadnik JNA, ali su nas vani preuze četnici… Ne znam kako ih drugačije nazvati, ali jednostavno su tako izgledali. Prvo su nas maltretirali, a zatim su nas odlučili strijeljati, pa su nas poredali pred zid jedne šupe. Mene su u zadnji trenutak izdvojili, a sve ostale pobili…”
Denis Gurlica ni danas nije siguran je li vidio smaknuće ili ne. Taj trenutak opisuje kao stanje apsolutnog šoka i nedostatka svijesti o onome što se događa. Ponekad mu se, kaže, čini da je vidio strijeljanje mještana, a ponekad mu sjećanja govore da je bio okrenut leđima. U to nije siguran, ali posve dobro pamti da je cijelo vrijeme ponavljao “ja nisam ništa kriv”. Unatoč tome, odveli su ga iza nekih kuća pri čemu ga se dočepao jedan četnik:
Četnik ga htio zaklati
“Sjećam se da sam molio Boga za brzi metak u glavu. Taj četnik me najprije išamarao, a onda me kraj jednog transportera htio zaklati. Srećom, od nekud se pojavio jedan oficir JNA koji ga je u tome spriječio, nakon čega su me odveli u Biljane Donje, pa u neku hladnjaču u kojoj se nastavilo iživljavanje. Torture su nastavljene i u kasarni, da bi nas potom odvezli u dječji vrtić u Benkovcu gdje su nastavljena “ispitivanja”. Bilo je to suludo… Mene, posve neupućenog dječaka rešetali su pitanjima u kojima se aludiralo na Tuđmana i slično.”
U istom tom benkovačkom vrtiću je, kaže, pronašao ostatak svoje obitelji. Nakon što su na tom mjestu proveli noć, drugoga su dana razmijenjeni pojurili u slobodu.
Denis Gurlica i danas živi u Škabrnji. Kaže kako ne dopušta da ga ovaj događaj odredi kao osobu, niti da ga se tretira kao žrtvu, iako je njegov život zauvijek ostao obilježen traumom. Također se, obzirom na proživljeno, trudi biti realan i “bistre glave”. Upravo zato napominje kako je bio svjedok na suđenju Zorani Banić i Milenku Radaku, osobama koji su u medijima zaživjele kao “krvnici iz Škabrnje”. Nije ih, kaže, mogao teretiti jer nije svjedočio onome što im se stavljalo na teret. Zoranu Banić, tvrdi, tijekom masakra nije niti vidio.
Poezija kao lijek
“Šok koji sam proživio, odradio je svoje. Zbog psihičkih trauma se liječim najmanje 20 godina, teški snovi su moja svakodnevica. Doduše, preda mnom je bitka dokazivanja da sam civilni stradalnik Domovinskog rata, te da je moja bolest uistinu posljedica onoga što se dogodilo toga dana. No, želim napomenuti kako je moj primarni cilj, iz života koji imam – izvući ono najbolje. Nikoga ne mrzim, nikome ne sudim, a osobito nikome ne brojim krvna zrnca. Smatram da je samopomoć i rad na sebi, najbolji način da se i iz onog najgoreg izvuče nešto dobro.”
U cijelom nizu dobrog kojeg nudi Denis Gurlica, svakako treba izdvojiti njegovu knjigu pjesama “Persona non grata” koju promovira 16. studenog u osnovnoj školi u Škabrnji.
“Iako bi to mnogi očekivali da će rat biti okosnica i glavna tema mojih pjesama, to nije tako. Inspiraciju nalazim u filozofiji, različitim životnim promišljanjima i, dakako, ljubavi.”