Od pada Vukovara prošle su 32 godine, a grad koji se u međuvremenu potpuno digao iz pepela – ljepši je nego ikad. Vukovarci čije je živote većinom obilježila ratna tragedija, svoje su sudbine uzeli u svoje ruke i odlučno krenuli u neku ljepšu budućnost.
Neki od njih tu su stranicu zauvijek zatvorili, mnogi su i dalje vrlo posvećeni sjećanju na ratne trenutke, no nemali broj i dalje očekuje odgovore na pitanja koja već više od tri desetljeća ostaju lebdjeti u zraku.
Jedno od tih pitanja je – tko je 33 autobusa vukovarske djece odlučio s mora vratiti u grad na koji su već na veliko počele padati granate? Zašto je odlučeno da se djeca koja su zbog svakodnevnog puškaranja posebnim propusnicama odvedena iz Vukovara u Istru, vrate u gorući grad? Tko je (loše i naivno) procijenio da neće doći do eskalacije i u konačnici, jesu li ljudi koji su vratili djecu odgovorni za sve njihove traume koje bi se izbjegle da ih se ostavilo tamo gdje su bili: na sigurnom mjestu bez pucnjeva – plaži, suncu i moru.
Tko je i zašto vratio djecu u zaraćeni grad?
Naime, već 9. kolovoza 1991. Vukovar je bio u prometnoj izolaciji, zbog čega su uvedene posebne propusnice za izlazak iz grada iz kojeg se moglo samo preko Nuštra i Marinaca do Vinkovaca. O izlasku muškaraca koji su bili pod vojnom obvezom nije bilo ni govora, žene su također ostale kako bi sačuvale svoje domove ili obrani grada doprinijele na bilo kakav način, ali zbog sve izvjesnijeg otvorenog rata, djeca su autobusima odvedena u Istru, većinom na Krk. O tome koliko je pred kraj kolovoza bilo teško u Vukovaru, jasno govori podatak da su u njega preko kukuruznog puta stigli Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković (Mladi Jastreb) s ciljem da uspostave obranu grada. A onda su, na opće zarepaštenje svih Vukovaraca, u grad po kojem su padale bombe, počeli pristizati autobusi prepuni djece…
Suze za majkom Ružicom
Kao kroz maglu, tih se dana prisjeća Lidija Đurić. U to doba je, kaže, imala samo deset godina a s njom je na more poslan i njezin 7-godišnji brat Siniša. Zadah rata, opisuje Lidija, osjećao se već u srpnju:
“Pamtim da smo se krajem 7. mjeseca vraćali s kirbaja iz Tordinaca i da smo naišli na barikade. Po gradu se već mogla čuti pucnjava i jednostavno se znalo da će doći do rata. Tako je odlučeno da se nas djecu odvede na sigurno, pa smo autobusima otišli na more. Međutim, tih deset dana bez roditelja za mene je bilo najstrašnije iskustvo. Moj brat i ja smo plakali, a osobito kad bi čuli pjesmu ‘Ruža Hrvatska’ jer se naša mama zove Ružica. Iako sam po povratku u Vukovar vidjela i doživjela strašne stvari, biti bez mame i tate je bilo najteže.”
Lidija, baš kao i njezina majka u vrijeme rata, danas je djelatnica vukovarske bolnice:
“Nije nam teško palo što smo se vratili. Mi smo to, zapravo priželjkivali i bili smo sretni kada smo vraćeni roditeljima. Tada nam svijest o opasnosti još nije bila dovoljno razvijena, ali čak i sada, sa ovim vremeniskim odmakom – ne bih ništa mijenjala. Također, ne osuđujem ljude koji su donijeli odluku o našem povratku. Pretpostavljam da tada nitko nije mogao predvidjeti eskalaciju i najteži mogući ishod.”
S mora u podrume na tri mjeseca
A povratak Lidije i njezina brata, značio je tromjesečni boravak u bolničkom podrumu:
“Obitelji zaposlenika bolnice su se po nalogu dr. Bosanac skrivali u skloništu bolnice. Bila su to mučna tri mjeseca, ali ponavljam. Naš povratak se trebao dogoditi jer dok je mama bila u bolnici, našeg su tatu izdvojili za Ovčaru, ali kada su vidjeli nas dvoje djece same na dvorištu, pustili su ga. Volim vjerovati da su ga u tom trenutku poštedjeli kako brat i ja ne bi ostali sami i zbog te bih činjenice ponovno pristala na povratak. Da ocu spasim život. S druge strane, da se sve to događa danas, svoju djecu nikada ne bih vratila u zaraćeni grad.”
Lidijin brat Siniša danas je 40-godišnjak, otac je dvije kćerkice i zaposlenik muzeja “Vučedolska kultura”, no kao turistički vodič često ima priliku voditi grupe po Vukovaru. Iako je doživio rat u najgorem obliku, iz njega pokušava izvući ono najbolje. Kada su ih ukrcali u spasonosne autobuse za Istru, imao je samo sedam godina:
“Taj period pamtim u ‘flash backovima’... Sjećam se patrola, barikada i puškaranja. Bio sam vrlo mali, ali sam svejedno osjećao zlokobnu i uznemirujuću atmosferu. Odvođenje, pa ubrzo vraćanje djece u Vukovar danas promatram kroz dvije prizme: dječju i ovu sadašnju, roditeljsku. Kao otac, nikako ne bih da moja djeca dožive tri mjeseca podruma nakrcanog ljudima. Pamtim da sam dane kratio čitanjem stripova… Sjećam se da je na podrum pala ‘krmača’ koja nekim čudom nije eksplodirala. Konstantno smo slušali jauke i paljbu. O 18. studenom, danu kada smo izašli iz podruma, da i ne govorim. Pamtim ukrcavanje u autobus i vožnju gradom kojeg zapravo više nije bilo. Pod kotačima autobusa su krckale krhotine, a mi smo prolazeći gledali leševe. Mi smo u ta tri mjeseca doslovno odrasli. Bili smo vrlo blizu smrti jer su naši život ovisili o tuđoj dobroj volji. Moglo se dogoditi da nas sve pobiju, da nas odvedu na Ovčaru…”
“Sve to me učinilo boljim čovjekom”
Siniša shvaća da bi sva ta djeca, uključujući i njega, bila pošteđena stresa i užasnih prizora ubijenih ljudi i razorenog grada. Ipak, dodaje:
“Nikako ne bih volio da to doživi bilo koje dijete na svijetu. No, mene osobno su te okolnosti učinile boljim, empatičnijim čovjekom, tako da bih gledano iz perspektive djeteta opet želio biti vraćen roditeljima. Ovi ratovi koji se trenutno događaju… Mogu osjetiti supatnju sa žrtvama, ali ne samo to. Općenito suosjećam sa ljudima koji su ugroženi na bilo koji način. Rat u meni nije pobudio mržnju. Dapače, učim svoju djecu da se ljudi razlikuju samo po tome jesu li dobri ili loši, da je i u vukovarskom ratu među ‘neprijateljima’ bilo onih na koje se moglo računati, te da je poštivanje i uvažavanje iznimno važno. Pitanje je bih li ispao ovakav čovjek da smo tada ostavljeni na sigurnom, na moru.”
“Svi smo se htjeli vratiti”
Igor Magoč je kao 15-godišnji dječak prošao nezamislivu kalvariju. Okusio je brutalnost Veleprometa, a onda i logora Sremska Mitrovica. Batine, mučenje, ispitivanje, vrijeđanje. Za posljedicu i danas ima PTSP s kojim se bori brigom za svoju obitelj, suprugu i četvero djece na čije je uspjehe iznimno ponosan.
O rafalima i likvidacijama koje je tada gledao u Veleprometu im previše ne priča. Sva ta sjećanja Magoč ne bi imao da nije bio jedno od djece koja su toga dana s mora vraćeni u pakao Vukovara. Upravo on je, kaže, dječak sa snimke koji među prvima izlazi i diže dva prsta:
“Ne bih ulazio u to o čijim se odlukama radilo, jer sam ja za cijelo vrijeme boravka na Krku inzistirao da se vratim kući. I ne samo ja! Djeca su htjela roditeljima, a ja sam imao potrebu biti sa svojim sugrađanima, biti koristan, priključiti se braniteljima”, kaže Igor koji se dobro sjeća kada su mu pokojni ujak i otac došli reći da se vukovarska djeca masovno evakuiraju.
“Smjestili su nas u hotel, imali smo voditelje, doručak, ručak, večeru, kupanje i plažu. Ali, bili smo nesretni i zabrinuti. Znali smo da je naš grad u nevolji, a ja sam na neki način sa svojom obitelji i sugrađanima želio dijeliti i dobro i zlo.”
Na žalost, Igor Magoč povratkom je ratno zlo doživio u najgorem obliku, no za ničim ne žali:
“Bio sam među najmlađima koji su držali straže, ali su me zbog godina odbijali da učinim više. U logoru sam završio potpuno sam, bez roditelja. Kada sam se nakon oslobađanja konačno sreo sa svojim ocem, rekao sam mu da idem dalje na frontu. Sjećam se samo da mi je rekao ‘ne znam bih li te ošamario ili zagrlio’. Zapravo, bilo je vrlo emotivno. Sada kada sam i ja otac, potpuno shvaćam njegovu reakciju.
Naši sugovornici koji su kao djeca autobusima odvezeni ravno u zaraćeno grad, tada su dijelili istu sudbinu, a danas dijele gotovo jednako mišljenje: Nije im žao što su vraćeni, smatraju da je biti odvojen od roditelja puno gore od bilo kakve ratne tragedije, ali svojoj djeci danas ne bi poželjeli isto. Lidija, Siniša i Igor i danas žive u Vukovaru i za njega. Vole svoju domovinu i svoj grad, a u tom duhu odgajaju i svoju djecu.