Zbog protoka vremena od Domovinskog rata na ovamo, kao i činjenice da su hrvatski branitelji u doba ratovanja većinom bili mlađe i srednje životne dobi, njihove smrti
postale su svakodnevica. Potpomognuta oboljenjima kao posljedicama ranjavanja iz rata, te različitim psihološkim poteškoćama prouzrokovanim traumama s bojišnica,
gotovo svakoga dana umre barem jedan branitelj.
Javnost nikada nije ravnodušna kada čuje da nas je prerano napustio jedan od veterana, no smrt Vukovarca Danijela Rehaka građane Hrvatske dočekala je potpuno nespremne…
Danijel Rehak (74) preminuo je u Osijeku 10. lipnja ove godine, i to nakon jednomjesečne bitke u kojoj su liječnici davali sve da ožive njegovo srce. Što je sve pretrpjelo
njegovo srce, najbolje govore detalji i činjenice koje su obilježile njegov težak život koji je, unatoč svemu, bio lišen mržnje i osvetoljubivosti, a ispunjen produhovljenošću i praštanjem.
Rehak se nikada nije služio govorom mržnje
Profesor tjelesnog u vihoru rata Rehak je do svoje smrti bio vrlo cijenjen predsjednik Udruge Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Zbog same dužnosti koju je besprijekorno obnašao, sasvim je jasno da je jedan od onih koji je prošao pakleno mučenje srpskih kamazata. Ipak, to ga u budućnosti nikada nije odredilo kao čovjeka. Dapače, pokojni Rehak bio je oličenje smirenosti i taktičnosti, kompromisa i balansa. Sve što je želio jest da njegovi supatnici iz logora nastave
živjeti dostojanstven život, uz zaslužena obeštećenja koja apsolutno zaslužuju.
Pritom, Rehak se nikada nije služio govorom mržnje, niti je upirao prstom u krivce. Snažno je za sobom zalupio vrata prošlosti i svu energiju uložio u bolju i kvalitetniju budućnost. Ipak, duboko zakopana sjećanja na rat, borba za prava logoraša i svakodnevno suočavanje s nepravdama koje je prolazio zajedno s ostalim zatočenicima,
uzele su svoj danak, pa je Rehakovo srce u proljeće 2022. otkucalo po posljednji put. Prije početka Domovinskog rata Danijel Rehak radio je kao profesor tjelesnog odgoja u srednjoj školi u Borovu naselju, a u obranu grada uključio se početkom srpnja 1991. godine kada je krenuo neprijateljski napad iz Borova Sela.
Dalj, Stajićevo, Mitrovica, Beograd…
Od Tomislava Merčepa preuzeo je Sekretarijat za narodnu obranu Vukovara, a u tom periodu nastala je vrlo zanimljiva činjenica po kojoj je Rehak jedinstven primjer iz Domovinskog rata – jedini je branitelj iz zapovjedne strukture koji je pojedinačno uhićen i zarobljen, ali i jedini koji nije likvidiran. Umjesto likvidacije, odveden je u srbijanski logor Stajićevo gdje je bio zatočen devet mjeseci.
„Gledam u specijalca i prvi put ga vidim, a on moju sliku nosi, možete misliti panike u meni. Brzo sam se sklonio, a onda su me nakon tri dana zarobili. Mojom greškom, ali što ću, takva je sudbina. Onda sam završio u Dalju, iz Dalja su me odveli u Stajićevo, iz Stajićeva u Mitrovicu, a iz Mitrovice u Beograd. U Stajićevu sam bio u nekom
magacinu, nisam bio u štali. U štali je bilo tisuću i nešto ljudi, možda čak i dvije, a u magacinu 360”, ispričao je u jednom od svojih rijetkih prisjećanja na te dane.
‘Stokilaši’ su ga dva sata tukli
„Istukli su nas kad smo došli, ali to se smatra pod normalno. Živanović je bio zamjenik zapovjednika logora i morali su ga slušati, ali kad je on otišao… U petnaest dana dobio sam pet puta jesti, a svaki dan batine. Dođu dva vojna policajca, svaki od sto kila i dva sata me tuku. Kad su otišli, pao bih u nesvijest. Ne znam koliko sam bio u nesvijesti. Stajao sam u samici, vani je bilo minus dvadeset, a ja u majici Univerzijade kratkih rukava.”
Opisivao je i kako je iz logora izašao potpuno narušena zdravlja: „Sve su mi polomili, oštetili su mi unutarnje organe… Mladi vojnici bili su gori od rezervista. Gledam kako prolaze i šutaju nogom čovjeka od 90 godina. Nisam mogao to izdržati, pa sam im govorio: ‘Kako vas nije sramota.’ Onda bih i ja dobio batine. Kad sam izašao iz logora, imao sam 56 kila, na meni su bili samo uši, nos i vrat”, ispričao je za života.
Nije volio javne istupe
S obzirom na to da Daniel Rehak nije volio javne istupe, u samo rijetkim prilikama govorio je o brutalnostima proživljenim u logoru. Smatrao je da njegova priča nije
posebno mučnija od tuđih, niti da je njegova bol snažnija od boli njegovih suboraca i supatnika u logoru. Stoga je najčešće govorio u množini i gotovo nikada u prvom licu. Možda upravo zbog skromnosti koja ga je krasila, prošle je godine izabran za održavanje svečanog govora u Kninu na obljetnici Oluje:
„Ne volim javne govore… Osim toga, jako zamuckujem pred puno ljudi. Što da kažem? Želim puno toga, želim govor koji će se pamtiti, želim u nekoliko minuta opisati
svu veličinu hrvatskih branitelja, opisati važnost Domovinskog rata, želio bih i političarima održati malu lekciju i istovremeno, želim govor zbog kojeg nitko neće osjetiti
gorčinu ili krivnju. Sve bih to želio, a bojim se knedle u grlu”, žalio se ovaj veliki čovjek.
Za nekoga tko ga nije poznavao, mogao je tada djelovati nesigurno. Ali, to nije ni približno točno. Rehak je bio siguran u sve što radi, a u sebi je nosio samo jedan
strah. Da nekoga ne povrijedi. U konačnici, pokazalo se da su njegovi strahovi bili potpuno neosnovani. Njegov je govor bio iskren i pomirljiv, ali zvučan i dojmljiv. Bio
je to ujedno posljednji veliki, javni govor vukovarskog profesora, branitelja, logoraša, pukovnika i nadasve čovjeka – Daniela Rehaka. Pokopan je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata 14. lipnja 2022. uz sve vojne počasti, a uz njegov odar od njega su se oprostili zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković-Mladi Jastreb i Ivan Lukić-Zolja.