Tromjesečni otpor branitelja Vukovara u jesen 1991. još uvijek je neodgonetnuti vojno-teorijski fenomen. Svojevrsni fenomen je i činjenica da su u Vukovaru, s 13 tisuća ljudi u podrumima, kada je na grad padalo više od dvije tisuće granata dnevno ili čak devet tisuća 2. studenog 1991., funkcionirale sve gradske vitalne službe!
To ne bi bilo moguće bez električne energije, koju su vukovarskom energetskom otoku osigurali Hepovci iz Pogona Vukovar, osmislivši autonomni sustav od 17 dizelskih agregata. To je područje ostalo bez napona 27. rujna 1991. jer se kvarovi na dijelu trase jedinog preostalog dalekovoda za napajanje grada, onog iz smjera Vinkovaca, koji je nadzirala neprijateljska vojska zajedno s domaćim rezervistima, nisu mogli otkloniti. Jedino rješenje bila je žurna izgradnja malog elektroenergetskog sustava.
Prikupljeno je 17 dizelskih agregata, te je uz dobro poznavanje kabelske mreže koncipiran mali elektroenergetski sustav Vukovara i Borova naselja. Agregate je valjalo zaštiti od bombardiranja i topovskih granata, s tim što su oni male snage bili pokretni pa ih je bilo moguće sklanjati na sigurnija mjesta.
Organizirane su tri skupine zaposlenika Pogona Vukovar – u Vukovaru, u Borovu naselju i jedna pokretna interventna ekipa za potrebe gradskih službi. Radilo se između dva minobacačka napada.
Mali sustav velike važnosti
Iz malog elektroenergetskog sustava, pokretanog agregatima, zaposlenici Pogona Vukovar omogućili su rad vodovoda grada Vukovara, za opskrbu vodom više od polovine stanovnika (približno 8,5 tisuća ljudi), a ostali su se koristili vodom iz bunara. Za vukovarsku bolnicu omogućeno je trostruko napajanje, a dvostruko za MUP, Općinu, Stožer Teritorijalne obrane i Radio Vukovar. Omogućen je rad javnih kuhinja, gdje je dnevno pripremano 40 posto ukupno potrebnih dnevnih obroka, ali i rad zamrzivača za višednevno čuvanje hrane. Pekarnice su dnevno osiguravale po jednu lepinju za svakog od 13 tisuća stanovnika. U velikim elektrificiranim skloništima, u kojima je boravilo više od polovine stanovnika opkoljena Vukovara, osigurana je rasvjeta, prozračivanje, grijanje i priključak radija i televizijskih uređaja.
Na deset mjesta u Vukovaru, zahvaljujući električnoj energiji, osposobljene su punionice akumulatora za neprestanu radiovezu vojnog sektora, kao i funkcioniranje voznog parka. Za Tvornicu strojeva i radionicu za proizvodnju raznih vrsta oružja i dijelova oružja osigurano je trostruko napajanje, a pokrenuti su i strojevi za vulkanizaciju automobilskih guma (približno 12 tisuća), zbog gelera najranjivijeg dijela vozila za vojne i civilne potrebe.
Tijekom tromjesečne opsade, vukovarski Hepovci dijelili su sudbinu 13 tisuća njegovih stanovnika, kao i deset tisuća utamničenika u logorima u Srbiji. U Stajićevu, Sremskoj Mitrovici i Nišu mučeno je 40 zaposlenika HEP-a, koji su bili krivi jer “pravili su struju“.
Električna energija u Domovinskom ratu bila je više od svjetla. Hepovci – borci bez oružja, na svim su ratištima bili uz bok hrvatskim braniteljima, krpali mrežu, pokretali postrojenja – između dvije granate.
Električna energija iz sustava dizelskih agregata, kao simbol sigurnosti i brige o ljudima, bila je nada u danima vukovarskog beznađa. Zrake svjetla imale su posebnu vrijednost u obuhvatnoj crnini tragedije Vukovara. A agregati su radili i kada se (u)gasila duša grada!
*Sadržaj nastao u suradnji s HEP-om