Prije nešto manje od četiri godine napustio nas je kipar Slavomir Drinković.
Rođeni Jelšanin, bio je jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih hrvatskih suvremenih likovnih umjetnika (u dva mandata i dekan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu), a prema enciklopedijskim podacima tijekom dugogodišnjeg umjetničkog rada ostvario je 15 samostalnih izložbi i sudjelovao na više od 150 kolektivnih izložaba u Hrvatskoj i svijetu.
Njegovi radovi nalaze se u fundusima zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, Moderne galerije Zagreb, Galerije umjetnina Split, Muzeja suvremene umjetnosti Beograd, Muzeja Murska Sobota, galerije umjetnina Slavonski brod i Muzeja grada Vukovara, a u javnim prostorima postavljeno je 88 njegovih skulptura.
Među njima svakako posebno mjesto zauzimaju spomen-obilježja masovnih grobnica Domovinskog rata, od kojih je prvo postavljeno upravo na Ovčari 1998. godine.
Skulptura predstavlja raspuklinu u obliku križa s likom golubice bez glave što simbolizira prazninu, patnju i žrtvu hrvatskog naroda tijekom Domovinskog rata te je prepoznatljiv znak svih masovnih grobnica u Hrvatskoj. Likovni kritičari odreda su pohvalili njegov rad smatrajući ga uzorom hrvatske spomeničke arhitekture.
“Tu je do izražaja došla njegova hipersenzibilnost, osjećaj jednostavnosti i dubine djela kojemu je praznina najveća punina; a optimizam i nada na mjestu najstrašnijeg gubilišta”, napisao je hrvatski povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Ive Šimat Banov o ‘napukloj golubici’.
O samom obilježju sam je autor malo govorio, a u jednom od rijetkih intervjua dao je svoje mišljenje.
“Možda je spomenik mogao biti značajnijih dimenzija, ali tada se tražio znak koji će na jedinstven način obilježiti sva mjesta masovnih grobnica iz Domovinskog rata. Danas mislim da je to dobro. Svaka masovna grobnica je jednaka tragedija. Strašna mjesta, strašne sudbine. Najstrašnije u Domovinskom ratu događalo se upravo na tim mjestima. To je ono što me vezuje uz najteži dio naše egzistencije na ovim prostorima. Bit tog spomenika je ideja praznine, nedostatka, onih kojih nema, kao i znak koji čine svijetlost i zrak, duša, nešto što ne možete dotaknuti“, pojasnio je za Nacional davne 2007. godine.