U povijesti naše košarke, napose Košarkaškog kluba Cibona, tog nekad europskog giganta, danas kluba u velikoj krizi s bogatom poviješću – posebno mjesto pripada Borovu i Vukovaru.
Nesumnjivo, Cibona je hrvatski sportski spomenik kojem su se urušili temelji. A klub je utemeljen 24. travnja 1946. godine pod imenom Sloboda. U početku je često mijenjao ime (Zagreb, Vihor, Polet), da bi 1950. godine pristupio Sportskom društvu Lokomotiva i uzeo njihovo ime. Iz Lokomotive košarkaši istupaju 1975. i uzimaju sponzorsko ime Cibona (prehrambeni koncern koji su činila zagrebačka poduzeća “Kraš”, “Franck”, “Badel” i “Voće”).
Ime samog sponzora dolazi, po nekim tumačenjima iz latinskog jezika; riječ cibo označava hranu. Neki su skloni tumačenju po spoju riječi CI(korija)-BO(mbon)-NA(ranča),a pravo ime dolazi od spojenice iz latinskog “cibus bonus”, što znači “dobra hrana”, po tome je dobio koncern ime. Ime Cibona toliko se ukorijenilo među navijačima da se održalo i do danas, unatoč činjenici da se prehrambeni koncern po kojem su dobili već poodavno raspao.
‘Cibonin’ prvi trofej osvojen je u Vukovaru – dotad ih je osvajala ‘Lokomotiva’
Klupski nadimak je Vukovi s Tuškanca, jer je tadašnja Lokomotiva prije izgradnje Sportskog doma i današnje Košarkaške dvorane Dražena Petrovića igrala na igralištu na Tuškancu.
Lokomotiva je osvajala jugoslavenske kupove i europski Kup Radivoja Koraća. No, pod imenom Cibone prvi trofej se čekao pet godina. I osvojen je baš u Borovu, u dvorani koju je nakon rata i mirne reintegracija obnovila Grad Rijeka. I koja je i danas jedan od najljepših sportskih objekata u Lijepoj našoj.
Mirko Novosel pomno je sastavljao mladu momčad koja je 1980. godine u finalu jugoslavenskog Kupa u Borovu senzacionalno nadvisila Bosnu koja je godinu dana prije te finalne utakmice Kupa postala i europski prvak, pobjedom u finalu protiv talijanskog Emersona iz Varesea 1979. godine.
Junak tog borovskog finala bio je kapetan Andro Knego, koji je unatoč silnim bolovima, sa slomljenom vilicom i bandažom na licu, odigrao cijelu utakmicu i bio zapravo najbolji igrač mlade momčadi koja je u dvoboj protiv Bosne ušla kao posvemašnji autsajder.
Utakmica odigrana u latinoameričkom ugođaju
Te 1980. godine Cibonu je prvi put na gostovanje pratilo tisuću navijača, 11 autobusa je organizirao sam klub, a mnogi su potegnuli vlakovima, autobusima, dok je cijela vojska navijača stigla iz Vinkovaca. Prvi puta su se na tribinama pojavile i republičke hrvatske zastave, tako su oduševljeni navijači zagrebačkog košarkaškog kluba pokazivao nacionalnu pripadnost, što je izazivalo bijesne reakcije komunističkih vlasti.
Navijači Bosne s velikim slikama Delibašića i Varajića zapodjenuli su drugi dio tribine i ta je utakmica odigrana u latinoameričkom ugođaju, s puno strasti i navijanja. Nažalost, prije utakmica bilo je i sukoba, potegnuti su i noževi, nažalost, stradao je jedan navijač Bosne.
Bosna je samo tri dana ranije sjajnom partijom u Splitu pobijedila Jugoplastiku i osvojila naslov jugoslavenskog prvaka, s puno optimizma došla je i u Slavoniju, no zapreka je bila prevelika. Mlada momčad Cibone, željna uspjeha, doslovce je igrala presing cijelu utakmicu, blistao je Aco Petrović, tek oporavljen od tuberkuloze, kad su mnogi smatrali da nikad neće stati na noge, kamoli igrati košarku.
Upravo on je u jednom dijelu utakmice sa serijom od 12 poena utakmicu odvukao na stranu zagrebačkih košarkaša, a izvrsno mu je asistirao Andro Knego. Tada 23-godišnji mladić, koji sedam dana ništa nije jeo zbog bolova u vilici, primivši infuzije, sa svojevrsnom bandažom na licu tukao se bez milosti pod obručima, vodeći svoj klub prema prvom trofeju, trofeju koji je usmjerio Cibonu sljedećih godina prema putevima najviših sportskih visina.
Knegu bi jedan jači udarac poslao u bolnicu
Uistinu, taj trijumf u Borovu bio je začetak velike dominacije Cibone u tadašnjoj jugoslavenskoj i europskoj košarci. Dogodine je u Cibonu stigao i Krešimir Ćosić, za dvije godine osvojen je i prvi naslov prvaka, 1982. godine, a 1985. i prvi naslov klupskog prvaka Europe. Zacijelo ništa od toga ne bi bilo da se u Borovu posrnulo, ili da Andro Knego nije zaigrao kad bi mnogi ležali u bolnici i urlali na liječnike.
Ne, Knego nije takav tip, postigao je 12 koševa, uz Nakićevih 20, Petrovićevih 18, pokojnog Despota 10 i šest Pavličevića, dosegnuta je 68-62 pobjeda koja je ceste od Borova do Zagreba učinila karnevalskom turnejom razdraganih mladih Zagrepčana koji su osjećali da stiže vrijeme Cibone.
“Andro je tada igrao sa slomljenom čeljusti i bandažom na licu. Nitko nije smio znati da je u tako strašnom stanju. Mirko Novosel, tadašnji trener Cibone, rekao je da bez Knege nemamo nikakve šanse. Morao sam ga osposobiti kako znam i umijem. Eh, da su centri Bosne znali da bi jedan malo jači udarac poslao Knegu u bolnicu, tko zna što bi se dogodilo”, prisjeća se tog finala dr. Ivan Fattorini, tada liječnik Cibone.
Cibona je finale Kupa igrala u sljedećem sastavu: Nakić, A. Petrović, Bečić, Akik, Pavlićević, Despot, Sikirić, Knego, Uzelac, Ušić, Dogan, Gospodnetić i trener Novosel.
Sve ostalo što se s Cibonom zbivalo je bogata povijest do koje izgleda malotko drži… Jer, da je nekome stalo nikad se ne bi dozvolilo u neovisnoj Hrvatskoj da se tako gasi praktički najuspješniji hrvatski sportski proizvod, zajedno s košarkaškim klubom Split, trostrukim europskim prvakom!