Teško je uopće zamisliti kako je to napustiti dom i grad, sa samo tri godine, i krenuti u jednu budućnost koja je više nego neizvjesna, pa vlastitim radom i upornošću doći na sam vrh svijeta. Nekadašnji prognanici iz Vukovara znaju vrlo dobro koliko je potrebno prilagodbe da srasteš s novom sredinom u kojoj si potpuni stranac.  

Ali uvijek postoji ona strana priče da tamo gdje si došao sa sobom nosiš svoju dušu i ljubav prema životu i sportu, koja te na kraju čini aktivnim i živim.

Tako je u studenom 1991. budućem svjetskom prvaku, Olimpijskom pobjedniku rat odredio životnu priču koju je započeo još njegov djed.

Obitelj Martin uspjela se izvući iz pakla Vukovara pred sam kraj, kako navodi otac Damira Martina, Boris, koji je uspio izaći iz Vukovara probojem u Nuštar, a njegova supruga i djeca došli su preko Mađarske u Austriju gdje su proveli neko vrijeme u izbjeglištvu.

Na kraju obitelj se skrasila u Zagrebu, i daleko od doma prenijeli su na Damira veliku obiteljsku ljubav prema veslanju. Boris i njegova supruga Dubravka upoznali su se u veslačkom klubu u Vukovaru i ta ljubav koja je u njima nije prestala ni sa strahotama rata, ni s neizvjesnošću života, već je u novoj sredini rodila jednog od najboljih naših veslača.

Još je Damirov djed krenuo s veslanjem, a ljubav prema tom sportu prenio je na sina koji ju je proširio na cijelu obitelj. Teško je u slučajevima kao ovaj ne vidjeti kako ljubav zapravo uvijek pobjeđuje, i kako iz pepela uvijek izraste nešto jače, bolje i svjetlije nego prije.

Obitelj Martin ostala bi u Vukovaru da nije bilo rata, ali tijekom podstanarstva u Zagrebu svi su se nastavili baviti veslanjem o kojem pričaju, kako kažu, 25 sati dnevno. Vukovarcima koji su odrasli na Dunavu rijeka je u krvi, i iako Zagreb nije toliko blizak sa svojom rijekom kao Vukovar, Sava i Jarun bili su dovoljno dobra zamjena za ove veslačke zanesenjake.

I tako je junak ove priče, Damir Martin, krenuo s veslanjem u svojoj jedanaestoj godini u veslačkom klubu Zagreb, da bi prešao u VK Trešnjevku te se na kraju skrasio u veslačkom klubu Croatia. Gen za veslanje naslijedio je od većine obitelji, i s dvadeset i dvije godine donio je kući svoju prvu zlatnu medalju sa svjetskog prvenstvu na Novom Zelandu 2010. godine, izvojevanu u četvercu zajedno s Davidom Šainom, Martinom i Valentom Sinkovićem.

Damir je nakon toga samo nastavio donositi medalje sa svjetskih i europskih prvenstava, Olimpijskih igara te je do sada sakupio šest zlata, pet srebra i jednu broncu u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji.

Naravno, Martin se plasirao na Olimpijske igre u Tokiju, koje su odgođene do sljedeće godine zbog koronavirusa, a put do njih nije mu bio nimalo lak.

Naime, Damir je prošle godine morao na tešku operaciju bedrene kosti te je zapravo bilo i upitno koju bi formu dosegnuo da se igre nisu odgodile. Ovako Martin ima dovoljno vremena za pripremu i lov na novo olimpijsko zlato.

Damir sam kaže kako kod njega ništa u životu ne može ići „normalno“, jer ako je normalno onda nije dobro.

Martin je prihvatio svoj životni put i okrenuo je proživljene tegobe u svoju snagu, isto kao i Vukovar, koji trideset godina nakon tragedije stoji na obalama rijeke i ima nove zaljubljenike u veslanje koji valove lome na njihovom Dunavu.

Podijeli