Ima jedna pjesma Đorđe Balaševića naziva ‘Panonski mornar’. I dok Balašević pjeva o moreplovcu iz nizine čije je more presušilo, mi ćemo vam pričati o ‘panonskom penjaču’ Igoru Miheliću iz Vukovara, vjerojatno jedinom visokogorskom planinaru iz vukovarsko-srijemske županije koji je zastavu grada Vukovara razvio na nekim od najviših svjetskih vrhova.

Ovaj četrdesetosmogodišnji geodet iz Vukovara već više od 15 godina s kolegicom vodi privatnu geodetsku poslovnicu, ali puno duže od toga njeguje svoju ljubav  i strast prema planinarenju.

Sada već daleke ’87. godine srednjoškolski profesor iz matematike u njemu je probudio znatiželju i strast za planinarenjem koja je kako kaže svakim danom sve veća. Odradio je bezbroj uspona, ali u njegovoj planinarskoj karijeri svakako se ističu tri najviša.

„Što sam bivao starijim, moja ljubav prema planinarskim usponima je rasla, pa tako i izazovima. Počelo je s nezahtjevnim usponima, a  danas se smatram visokogorcem u planinarenju. Ispenjao sam najviši vrh Afrike Kilimandžaro (5.895 metara), Damavand u Iranu (visok 5.610 metara), a prošle godine sam osvojio i najviši vrh Europe Elbrus (5.642 metara). Po visini su to tri najviša vrha na koje se popeo, a koliko je ih je sveukupno teško je reći. Znalo se dogoditi da se nađem na vrhu i tek naknadno shvatim da sam tu već bio. Jednostavno se dogodi da kreneš nekom drugom rutom na planinu i ništa ne podsjeća na prethodni uspon“.

Ništa manje nije ponosan i na ostale vrhove koje osvojio. Na kraju krajeva, planinarenje nije samo natjecanje i iskušavanje limita, već i uživanje u prirodi, izazov za tijelo i um i ono što nazivamo „vremenom za sebe“. Trenutak kada čovjek izvan užurbanog modernog svijeta doista ima vremena za svoje misli. Za Igora Mihelića planinarenje je nešto poput odlaska u Crkvu.

„Ukoliko se želiš duhovno obnoviti i izgraditi, ispravljati, a svi imamo nekih pogrešaka, mislim da je planinarenje, a nakon toga i visokogorstvo te alpinizam kao nadogradnja svega toga pravi put da se čovjek počne ispravljati. Vrlo često povezujem planinarenje s odlaskom u Crkvu. Odlazak na vrh je slično kao odlazak u Crkvu i molitva Bogu. Primjerice uspon na Kilimandžaro je dugotrajan, dug je nekih 30 kilometara i penjete se 5-6 dana. Hodaš dugo i svo to vrijeme čovjek ima priliku za razmišljati neometano. Čovjek se ima priliku preispitati. Imate puno vremena za razmisliti i čovjek kada se penje na planinu nije zaokupljen nikakvim drugim problemima kao što je primjerice posao. Vrlo ste fokusirani,  imate pred sobom putanju koju slijedite i svo vrijeme je vaše.“

Elbrus fotogalerija

 

Pokušao nam je približiti kakav je osjećaj biti na gotovo šest tisuća metara visine. Prema njegovim riječima, čovjek na vrhu planine u stanju je sličnom pijanosti.

„Jeste li ikada bili u Iloku na Vinkovu ili Martinju? Ako jeste, onda znate da vam se nakon koje litre vina počinje mantati u glavi i gubite se, ali vam je odjednom sve veselo i dobro. Tako je i gore. U principu se radi o visinskoj bolesti. Kada čovjek prijeđe 3000 metara naš organizam počinje drugačije reagirati. Količina kisika se smanjuje i naše tijelo se počinje boriti s tom neprirodnom situacijom koja je daleko drugačija u odnosu na ovu nulu gdje živi. Zbog toga su planinari često u nekom polu pijanom stanju, a u principu se radi o visinskoj bolesti s kojom se penjač svo vrijeme bori u pokušaju da osvoji vrh.

Međutim, u penjanju nije sve u visinskoj euforiji, planina vas može dovesti i do suza, ali ne suza radosnica.

„Kada osjetite visinsku bolest, zapravo počinje borba. U brojnim slučajevima ta borba bude vrlo teška i zahtjevna, a presudni faktor je psihičko stanje penjača. Ako je osoba psihički stabilna i jaka, uspjet će popesti se na vrh bez da će je ti problemi zakočiti. Ukoliko psiha ne funkcionira dobro nećete uspjeti.

Prisjećam se djevojke koja se u mojoj grupi penjala na Damavand u Iranu. Na otprilike pet tisuća metara sjela je i počela plakati. Rekla je da više ne može i da je boli glava. Taj uspon je sam po sebi težak, a nesreća je bila da je taj dan puhao jak vjetar. Damavand je poluaktivni vulkan koji izbacuje sumporne pare i sav sumpor nosio je prema nama. Cijelodnevni uspon i sumporne pare, glava je morala pucati.  To je trenutak stvarno kada čovjeku dođe da se zapita Bože što mi je ovo trebalo. I tako je ona sjela, počela plakati ‘Ne mogu više odustajem’. Došao sam do nje da je utješim i počeo sam joj pjevati neku našu pjesmu. Ona plače, ja tiho pjevam i kad je čula taj naš balkanski melos počela se smijati. Smogla je nekako snage i gore smo nastavili svi zajedno. Voditeljica je bila presretna što smo je uspjeli podići. To je taj trenutak, gdje mi guramo i bodrimo jedni druge. U planinarenju shvatiš vrlo brzo da sve ono što imaš ne znači toliko koliko znači pružiti ruku čovjeku do tebe. Vrlo je važna suradnja i međuljudski odnos…

Planinarenje diljem svijeta nosi brojne ljepote, ali i opasnosti za kakve znaju samo hrabri.

„Nije mi direktno život nikada bio ugrožen, ali da su bile drugačije okolnosti, možda i ne bih dobro završio. Kada sam se penjao na Kilimandžaro, sjeli smo tako odmoriti se pred sam vrh na nekih 5600 metara i bila je cura koja je sa mnom penjala usporedno. Sjeli smo i pitao sam je jeli umorna. Rekla je da je. Pitao sam je onda spava li joj se? Rekla je da joj se spava, a ja sam joj rekao da se i meni spava i da je najbolje da malo odspavamo pa da onda nastavimo prema vrhu. To je bio možda najveći trenutak moje slabosti. Htio sam odspavati tamo gdje se odspavati zaista ne smije. Bio je to trenutak kada je visinska bolest u punoj snazi pokazala što može. Nisam uopće bio svjestan što govorim i što to zapravo znači. Naravno, penje se u grupama i vodič me upozorio da ustanem i pomogao mi je da dođem k sebi. Inače nisam imao nikakvih bitnih ozljeda, ali recimo nakon povratka s vrha možete računati na otečene prste i druge dijelove tijela, u Africi su česti proljevi prvenstveno zbog vode koju dobivate iz obližnjih izvora i Rijeka, otopljenog snijega i dalje. Sve to dođe u kontakt sa životinjama, istina je da tretiraju vodu, ali čini mi se da to nije dovoljno. U Africi često pokupite trbušne bakterije na koje mi Europljani nismo naviknuti. Dolazi i do snažnih glavobolja, da ne znate kuda biste sa sobom“, priča nam Mihelić i podsjeća kako na planini život i smrt zajedno plešu vrlo tijesno.

„Zadnji veliki vrh koji sam ispenjao je Elbrus. On je ekstremno hladan i opasan. Spada u grupu najsmrtonosnijih planina. Dva dana nakon našeg uspona smrtno su stradala dva momka iz Irske. Mi smo se spustili dolje i praktički nismo ni otišli, a njih dvojica su već bili mrtvi na istoj stazi kojom smo mi prošli. Radi se o tome da sva ona tvoja priprema fizička i kondicijska ne znači kao što znači prethodna aklimatizacija i psihička stabilnost“, govori Mihelić i prisjeća se jednog od svojih poduhvata s porukom da je najsigurnije sjediti kod kuće, ali onda vidjeti ništa nećemo.

„Jako volim penjanje u austrijskim Alpama koje su izuzetno lijepe i razvedene. Austrijski vrh Ankogel jedan je predivan i zanimljiv uspon kojeg smo odradili usred zime. Uvjeti su bili zaista ekstremni. Puhao je jak vjetar i pojavila se mećava. Jako dugo smo se penjali. Samo završni dio na 3000 metara je bio strahovito naporan. Ta kamena ploha po kojoj smo se penjali uz svo osiguranje i opremu bila je prepuna snijega. Došli smo pred sam vrh, na 10 metara od vrha međutim gore je bilo toliko snijega da je vrh sa svih strana bio zatvoren i gore se nije moglo doći. Tu smo stajali i voditelj nas 7-8 penjača je rekao ‘tu ćemo se poslikati, dalje ne možemo’. Ipak, ja sam imao veliku želju i zamolio sam za dopuštenje da ja ipak pokušam izaći na vertikalnu stranu stijene gdje puše vjetar i snijega nema. On je rekao, ‘ako hoćeš na svoju osobnu odgovornost probaj’ Ja sam krenuo i uspio preko te vertikale“, govori Mihelić i u šali nadodaje kako je tvrdoglav i uporan. „Nakon toga je za mnom krenula cijela grupa i nekako smo izgurali i tih posljednjih 10 metara i doći do križa na vrhu. Malo smo riskirali, ali bez rizika nema profita. To je glavno načelo. Najsigurnije je sjediti kod kuće, ali onda nikada nećeš pokušati popeti se na vrh“, zaključuje Mihelić.

Kao da je znao što ga želimo pitati, Mihelić je započeo priču o hrvatskim vrhovima. Iako su perjanice njegove karijere višestruko višlje od bilo kojeg hrvatskog vrha, ovaj prekaljeni planinar otkriva kako mu je jedan uspon u hrvatskoj ipak ostao najviše u srcu.

„Želio bih izdvojiti jednu stvar. Obično me ljudi pitaju koji ti je vrh najdraži, najzanimljiviji. Svi su vrhovi posebni i specifični, ali u svojoj priči uvijek ističem kao najljepši uspon na našu hrid usred Jadrana, a mislim na hrid na otoku Jabuci koja je izuzetno daleko od svega. Bilo je vrlo teško organizirati se i doći do tamo uopće, a još veći je problem iskrcati se na Jabuku. Mi smo se gore popeli i među rijetkima smo koji jesu. Jedna rečenica koja me ponukala da odemo tamo je ‘više se ljudi popelo na Mount Everest nego na Jabuku usred Jadrana’. A ona je visoka 100 metara. Pomislio sam da je to fantastično i rekoh moramo to ispenjati. Nema puno ni napisanog o penjanju na Jabuku i tako sam okupio ekipu iz društva. Nas 9 je otišlo do Jabuke, a troje nas se popelo skroz gore. Do jabuke smo došli jedrilicom, a iskrcali smo se gumenjakom kojeg smo izvukli na obalu i vezali ga za stijene da ga ne odnese“.

 

Na pitanje što ga je oduševilo kod Jabuke, odgovara nam kako i dalje u sebi nosi osjećaj izolacije kakav čovjek rijetko osjeti.

„Prvo daleko je i ono što je lijepo i što dan danas nosim u sebi i o čemu pričam, na Jabuku kada i dođeš problem je iskrcat se jer treba potrefiti trenutak da bude mirno more da se možeš iskrcati i uopće biti tamo. I vrlo često znam zimi pomisliti kada snijeg pada i kada je jako nevrijeme ‘Bože kakvo je sada vrijeme na Jabuci’. To me ponukalo da pomislim da zapravo u životu uvijek sve što trebaš nosiš sa sobom, u glavi, slike i uspomene koje ti nitko nikada neće moći oduzeti. Kuću ti mogu uzeti, novce ti mogu uzeti, auto, sve ti mogu uzeti, ali uspomene i sjećanja na nešto ti nitko ne može oduzeti. To je osnovna poruka, da isprobaš u životu nešto što ćete duhovno oplemeniti i promijeniti tvoju svijest ili način razmišljanja, a da nije nešto materijalno“, govori Mihelić koji se slaže s našom konstatacijom da su vrhovi u Hrvatskoj ipak nešto posebno.

Hratski vrhovi su drugačiji od svih. Ja sam često pričao da je Durmitor u Crnoj Gori gdje općenito volim planinariti najljepša planina. Onda se dogodio jedan razgovor s jednim Slovencem u planinarskom domu u Sloveniji, tako smo navečer sjedili i vodili neformalni razgovor da bi on meni rekao da se on sa mnom ipak ne bi složio. Kaže, ‘vidi ovaj trenutak’. ‘Ja kada dođem kod vas na Velebit i hodam po Velebitu i gledam, s jedne strane vidim more i otoke, a s druge strane ličku šumu i cijelu Liku’. To je zaista jedan fascinantan pogled i vizura koji ne možeš baš svugdje dobiti. Kada se popnete gore vi vidite preko 100 otoka i ako ste baš pogodili situaciju vidite i Italiju. Tada sam pomislio da čovjek možda ipak dobro govori. Hrvatska je zaista prelijepa i posebna zemlja. Obožavam doći na Velebit, vidjeti Lošinj, pogledati Osorčicu na kojoj smo bili i po kojoj smo hodali. I sada ti odjednom vidiš tako neki vrh na Cresu i točno znaš gdje si penjao pa se pred tvojim očima izliju sjećanja na puteve kojima si prolazio. Sa Vrha učke sam promatrao Vratnik, prijevoj iznad Senja i u jednom trenutku sam vidio kako se sva magla iz Like prelijeva kao slap sa vrhe planine dolje prema Senju i moru gdje se potom gubi. Ono što je u Hrvatskoj specifično i što je zapravo problem Hrvatskih planina u ovom trenutku taj što su one lako dostupne. Planinarenje je prekrasan sport, ali danas imamo jako puno planinanara koji to zapravo nisu i koji gore idu tulumariti, roštiljati u planinarskim skloništima što je pomalo kriv motiv za doći gore. Utoliko je ta draž penjanja u Hrvatskoj manja, ali s druge strane riječ je o velikim ljepotama zbog kojih Hrvatsku možemo staviti na prvo mjesto.“

Inače, moramo reći kako je Igor Mihelić i predsjednik Hrvatskog planinarskog društva Vučedol s oko 20 aktivnih članova čiji je simbol Vučedolska golubica odjevena u planinarsku opremu.

Na svoja putovanja nosimo zastavu grada Vukovara i golubicu u planinarskoj opremi. To su simboli našeg grada i društva koji s nama putuju posvuda. Kada dođemo na vrh razvijemo zastavu grada Vukovara. Golubicu smo odabrali jer smo željeli biti prepoznatljivi, a dolazimo s područja gdje je najviša nadmorska visina 110 metara. Često se ljudi iznenade pa se čude od kud planinari iz Vukovara, ravnice. Pitaju gdje mi uopće planinarimo. Za golubicu svi znaju, mi smo joj samo dali planinarsku opremu. Tako je naša Vučedolska golubica sletjela na Kilimandžaro, Damavand, Elbrus, Grossglockner ali i Jabuku usred Jadrana“.

Međutim, na jednom vrhu nije se samo razvila zastava. Vukovarci su sudeći po svemu pravi veseljaci. Iako na izmaku snaga, Mihelić je na vrhu Damavand u Iranu uspio i zapjevati. Tako se na vrhu Irana zaorila i ona poznata „Rastao sam pored Dunava“. Voljeli bismo vidjeti snimku, a Mihelić je obećao potražiti je, iako nije siguran je li trenutak snimljen.

Kada se spusti u nizinu, Mihelić bijele vrhove iznad oblaka zamijeni Dunavom.

„Čim sam čuo pitanje, odmah mi je Dunav prošao kroz glavu. Ja imam i svoj čamac i ne koristim ga prečesto jer nemam dovoljno vremena, ali ako se zaista želim opustiti, sjest ću u čamac i provozati se Dunavom. Naročito je lijepo otići preko na otok osobito u vremenu kada do njega nije lako doći, pa nema ljudi. Volim otići tamo i uživati u tom miru prirode i tišini otoka. Predivno mi je kad se vraćam pred zalazak sunca iz pravca Vučedola i vidim kako sunce zalazi iza Vodotornja, ocrtava obrise crkve, gimnazije…“.

Ipak, silueta Vukovara i prelijepi Dunav nisu jedino što Mihelić vidi u Vukovaru. Nažalost, ono što ga najviše od svega boli su ljudi koji su iz Vukovara otišli.

„Život je nakon rata išao nabolje, ali mislim da je najveći problem Vukovara i cijele Slavonije što su se ljudi iselili. Ljudi su imali želju i volju, vratili su se i pokušali pokrenuti sve iznova, a onda je to sve nekako stalo i ljudi su se iselili. Kotač se jednostavno nije zavrtio. Ti ljudi koji su otišli sada imaju već i djecu koja sada uče neki drugi jezik. Nema tu više povratka. Tu smo svi izgubili, najviše oni koji su otišli, i više od nas koji smo ostali. Napustili su sve ovo, otišli su trbuhom za kruhom, ne želim suditi, ali mislim da nisu svjesni što su ostavili i što su izgubili i što to sve znači za naše društvo. Posljedice njihova odlaska nadilaze i njih same. Kada je rat završio rekli smo idemo dalje, sve je gotovo. Ali što više vrijeme odmiče, to smo svjesniji dubinskih posljedica rata u Vukovaru“, priča nam Mihelić koji zajednici u kojoj živi uvijek želi doprinijeti.

Igor Mihelić kao predsjednik planinarskog društva akcijom „Mobitel ne, priroda da“, nastoji i u mlađim generacijama probuditi ljubav prema planinarenju i prirodi, ali kaže kako se nada većoj pomoći institucija.

„Treba nam veće razumijevanje zajednice koja obično neće biti protiv, ali neće ni pomoći. Imamo zapravo svi istu ideju i putanju, samo treba raditi na tome, a ne samo pričati.“

Podijeli