U PROBOJU SAM SE DESET PUTA POKAJAO: ‘U tom trenutku bio bih najsretniji da se meni nešto dogodilo! Samo ne mojoj supruzi, a ne daj Bože mom sinu’

“Često smo pogledavali prema Bogdanovcima, tamo se vidjela svjetlost. Mislili smo da to naši kreću u proboj iz Vinkovaca, da dolazi pomoć. Poslije nam je bilo jasno da su Bogdanovci gorjeli“, prisjeća se vukovarski branitelj Marinko Babić noći prije nego što će krenuti u proboj iz Vukovara.

Bogdanovci, koje su nazivali “štitom Vukovara”, pali 10. studenog, a kroz idućih tjedan dana neprijatelj će sve više stezati obruč. Tog 17. studenog JNA i srpska paravojska ulaze u Sajmište, uz Trpinjsku cestu jednoj od ključnih točaka obrane Vukovara. Tada je postalo izvjesno da će i sam Vukovar pasti, da proboja iz Vinkovaca neće biti: jedino što je tada preostalo braniteljima i civilima iz Vukovara je predati se ili krenuti u proboj te se na taj način pokušati dokopati slobode.

“Tada mi još nije bilo jasno što se sprema jer su već tih dana JNA i četnici bili odmah iznad rijeke Vuke. Nisam znao jesu li probili našu obranu pa se povlačimo negdje prema bolnici u centar grada ili što? Na brzinu smo spakirali stvari za dijete. Na putu do zapovjedništva saznali smo da se planira krenuti u proboj iz grada”, nastavlja Babić svoju ispovijest koja je ostala zabilježena u Memorijalnom centru Domovinskog rata Vukovar.

“Neka pogode mene, a ne moga sina”

Babić je u koloni koju je činilo 37 osoba, među kojima i njegov sin, supruga i suprugina majka, krenuo na put prema slobodnom teritoriju. No, već na vukovarskoj Adici, park šumi koja je u mirnodopska vremena omiljeno izletište Vukovaraca, naišli su na neprijateljske vojnike.

“Začula se pucnjava, rafali na sve strane(…). Svi smo polijegali po zemlji, a neki su se sklonili iza stabala. Bio sam u jako nezgodnoj situaciji jer sam od ruksaka napravio nosiljku za dijete. Naime, probio sam dvije rupe sa strane ruksaka kako bih mu mogao staviti noge te sam ga tako nosio na prsima. Nisam mogao leći na prsa zbog djeteta, a ni na leđa jer bih ga izložio neprijateljskim mecima, pa sam se samo skupio, čučnuo sam te ga pokušao što više zaštititi svojim tijelom. U tim sam trenucima molio Boga da dok oni pucaju po nama, ako i pogode, neka pogode mene, a ne moga sina”, nastavlja Babić.

U tom metežu skupina je na trenutak razbijena, no nekako su se uspjeli okupiti. Doduše, nakon pucnjave na Adici dvojica iz skupine vratila su se u Vukovar po preostale, oni su izašli su sa sljedećom, dok je u tom metežu dopukovnik iz Zagreba Vladimir Urban nestao. Babićeva skupina nastavila je put, cilj su im bili Petrovci. Da bi došli do polja kukuruza, prethodno su morali proći čistinu, no olakotna okolnosti im je bila da tamo neprijateljske vojske nije bilo – već su ulazili u grad. “Cijelim smo putem gledali kako pronaći zaklon u kukuruzu koji te godine nije bio obran”, opisao je rutu. Neprijateljski transporteri, minirani teren, kanali puni vode… sve to morali su proći, gladni, žedni, promrzli.

“Neposredno prije dolaska do Petrovaca našli smo se na prirodnoj uzvisini iznad sela te smo odlučili sačekati mrak. Ogladnjeli smo pa smo jeli kupus s obližnjeg polja. U međuvremenu, vidjeli smo u udolini da se smjenjuje neprijateljska straža. Nedugo nakon toga prošlo je desetak borbenih transportera pa smo zaključili da su Petrovci u njihovim rukama. Zbog toga smo odustali od odlaska u Petrovce. Kad je pala noć, u koloni smo se spustili u udolinu, nadajući se da nećemo naletjeti na neprijateljske snage. Međutim, prošli smo desetak metara od njihovih zemunica. Vjerojatno su i oni nas čuli, ali je i njih bio strah pa nisu zapucali, nego su čekali da se mi udaljimo. Kad smo se udaljili stotinjak metara od njihovih položaja, počeli su nasumice pucati.”

Hladna jesenska kiša im je pomogla

Od zalutalog metka ranjena je žena iz skupine, Jadranka Horvat, koja je  zadobila prostrijelnu ranu kroz bedro.

“Najgore od svega toga je što su oni kružili transporterom oko nas. Doslovno su nas tražili kao nekakve zvijeri. Nastala je panika, u tom trenutku ljudi su se pogubili u kukuruzu, nije se znalo gdje je tko. Ja sam tada pazio gdje mi je supruga, gdje je njezina majka. Jako ružna situacija jer sam suprugu vidio, ali njezine majke nije bilo… Što sada? Kako da danas-sutra njezinom ocu, svom puncu, pogledam u oči i kažem: ‘Čuj, nje nema. Izgubili smo je u proboju. Poginula je’”, rezonirao je hrabri branitelj.

“U tom trenutku bio bih najsretniji da se meni nešto dogodi, ne mojoj supruzi, ne njezinoj majci, a ne daj Bože mom sinu. On mi je cijelo vrijeme bio na prvome mjestu. Mislim da sam se u tom proboju deset puta i pokajao. Situacije su bile takve da više nisam bio siguran što će biti s nama. Usprkos svemu uspjeli smo im pobjeći te smo se svi ponovno okupili u jednu grupu.”

Tada je počela padati hladna kiša, nebo se otvorilo. No, kako kaže, “više im je pomogla nego odmogla”. Naime, kapi kiše koje su padale po kukuruzima stvarale su šum koji im je pomogao da ostanu “nečujni”. Tako su kroz polja kukuruza došli su šume Petrovačka Dubrava gdje su sačekali duboku noć. “Bilo nam je užasno hladno, bili smo gladni, žedni… Voda u čizmama teškim od blata po nekoliko kilograma. Već smo bili poprilično iznemogli i iscrpljeni.”

“Ne pucajte, idu Vukovarci”

No, sve se tada svelo na hamletovsku “biti ili ne biti”. Iz šume su krenuli čistinom, prema Vinkovcima. Opet, nije ni to bilo lako jer su trebali izbjeći Mirkovce, četničko uporište iz koje je napadan Grad na Bosutu.