Deveti dan prije pada Vukovara, bio je koban za pripadnika HOS-a Zdravka Bezuka koji je kao dragovoljac iz Kutine stao u obranu Vukovara.
Taj dan, kao emotivno i psihički najteži, opisao je njegov kum i suborac Damir Markuš koji ga se prisjetio i ove godine.
Odlazak u pomoć
“Meni osobno ipak je bilo najteže kada je moj kum Zdravko Bezuk bio teško ranjen 9. studenog na ‘Drvenoj pijaci’, u borbama koje su se vodile po cijelom Sajmištu. Nakon dojave da je najteža situacija kod Tekstilne škole, nas petorica uputili smo se pomoći našima na toj bojišnici…”, opisuje Markuš trenutke koji su prethodili ispucavanju neprijateljske granate koja je ranila njih petoricu, a Bezuka i usmrtila.
Dojavu da je najteža situacija kod Tekstilne škole, Markuš je dobio u bolnici u kojoj je bio na obradi zbog ranjavanja. Automobilom se, kaže, sa još dvojicom branitelj uputio prema toj bojišnici kako bi pomogao suborcima a pred njima su se u istom smjeru uputila i još dva hosovca – Goran Kitić Kitara i Igor Široki.
Granata eksplodirala između njih i ranila petoricu
“Već smo bili blizu punkta, kad smo na raskršću primjetili Igora i Kitaru, te stali da izađem i da im se priključim. Čim smo stali, primjetili smo Zdravka kako nam prilazi i maše. U tom trenutku je pala granata točno između nas. Najteže je stradao upravo Zdravko, lijeva noga i trbuh jako su krvarili. Nas trojica u autu također smo ranjeni. Njih dvojica naprijed bili su ranjeni po leđima i nogama, a ja odozada u glavu. Kitara je također ranjen, jedino je Igor, koji je bio s njim, ostao neozlijeđen. Od nas šest, tri su bila teško, a dva lakše ranjena, svi od iste granate. Užas”, prisjeća se ovaj branitelj Vukovara.
“Tu noć Zdravku su amputirali nogu, zbog teških i velikih rana, a ja dalje nisam mogao biti u bolnici jer to je za mene bio kraj”, opisao je Markuš svoju emotivnu agoniju i misli prožete pitanjima “kako će njegov kum dalje bez noge”.
Nakon amputacije – smrt
Tada još nije znao da će Zdravko Bezuk od posljedica ranjavanja slijedećeg dana preminuti.
“Bio je stariji od mene i osjećao se odgovornim za mene. Dao mi je jedan mali crveni nožić, za sreću. I danas ga imam. Na kraju sam morao kući bez njega… često se toga sjetim…”, ispričao je heroj Vukovara.