Stubište koje vodi franjevačkom samostanu i crkvi sv. Filipa i Jakova u Vukovaru prve su i jedine stube s imenom u Vukovaru. Dobile su ga po hrabrom i osebujnom franjevcu Marku Kuroltu koji je u vrijeme najgorih razaranja 1991. godine i okupacije grada riskirao svoj život kako bi iz razrušenog samostana spasio iznimno vrijednu građu samostanske knjižnice, vrijedne relikvije, slike, kipove, misale, obredno posuđe i vrijednu umjetničku zbirku prof. dr. Antuna Bauera. Riječ je o čovjeku koji je iz Srbije uspio vratiti ukradena umjetnička djela, pregovarao s visokim oficirima JNA i šefom zloglasnog KOS-a kako bi spasio franjevce zarobljene u logoru te iza nišana Arkanovaca obilazio područje Krajine.
Kurolt je tako tijekom rata spasio brojne ljudske živote i djela neprocjenjive vrijednosti, kulturno blago Hrvatske i Vukovara. Danas je franjevački samostan u Gradu Heroju potpuno obnovljen i stavljen u funkciju kao Franjevački muzej Vukovar u kojem se zahvaljujući Kuroltu danas nalazi jedna od najvrjednijih starih knjižnica u Hrvatskoj s primjercima koji datiraju iz 16. stoljeća.
Kao i stube, u čast fra Marku Kuroltu, ova posebna knjižnica također nosi njegovo ime. Samostan i crkva potpuno su obnovljeni, ostavljene su tek neke rane kao podsjetnik na ratno stradanje, a stube koje su dobile njegovo ime, također će dobiti novo ruho u sklopu vizualne preobrazbe koju vodi grad. Radovi bi trebali biti gotovi u studenom ove godine.
Osim što je sačuvao zbirku iz Vukovara, Kurolt je s pozicije gvardijana franjevačkog samostana u Zemunu u Hrvatsku uspio vratiti brojne umjetnine koje su za vrijeme rata odnesene u Srbiju.
Kurolt je u Zemun poslan 1990. godine u službu župnika i predstojnika kuće. Od tamo je u vrijeme ratnih 90-ih i stradanja Vukovara preko svojih veza iznalazio načine kako bi stupio u kontakt s visokim oficirima JNA od koji je na kraju uspio ishoditi dopuštenje da prometnim sredstvima JNA, iz Vukovara u kojem je odrastao, izvuče sve ono što se 12 prosinca 1991. godine čuvalo u samostanu.
Tog dana, Kurolt je zajedno sa Nebojšom Negovanovićem, kapetanom JNA, Dejanom Radovanićem, direktorom Pokrajinskoga zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Novoga Sada i Mirkom Kovačevićem, arhitektom iz Vlade Republike Srbije u osobnom automobila krenuo iz Srbije za Vukovar.
U Dalju koji je vrvio agresorskom vojskom pridružio im se ministar za prosvjetu i kulturu SAO Krajine. Prolazeći kroz ruševine i tragove krvavog pohoda, u automobilu je uglavnom vladao muk. Fra Marko molio je krunicu. Kako prepričava u svojim memoarima i dnevničkim bilješkama naslovljenim „Treba li sve zaboraviti? Spašavanje vukovarskog kulturnog blaga“, za njega je bio posebno težak ulazak u Vukovar, grad u kojem je nakon što je s obitelji doselio iz Ličkog Petrovog Sela, završio osnovnu školu. Na svu sreću, nitko nije znao da je Vukovarac. Pitanje je bi li katolički svećenik, još pritom Vukovarac, izašao živ iz grada prepunog gnjevnih četnika, teritorijalaca i rezervista JNA.
Kada je neobična skupina s fra Kuroltom stigla na mjesto opljačkanog i razorenog franjevačkog samostana u Vukovaru, beogradski arhitekt predložio je da se građevina sruši, a da se na njenom mjestu izgradi vidikovac budući da se kompleks nalazio na brdu. Direktor zavoda za zaštitu spomenika je predložio da se građevina konzervira takva kakva je.
Međutim, to se nije dogodilo jer okupatori nisu imala novaca za rušenje samostana i gradnju vidikovca. Kuroltu je obećano šest kamiona za spašavanje i prijevoz vrijedne samostanske knjižnice, crkvenih relikvija, slika, kipova, misala, obrednog posuđa, dokumenata i drugih vrijednosti, međutim to se nikada nije dogodilo. Umjesto toga, jedan pošteni oficir JNA na njegov je nagovor osigurao prijevoz dijela građe vojnim terencima i kamionima do Šida.
Ovaj hrabri franjevac bio je inteligentan i komunikativan čovjek, vrlo spretan i mudar. Unatoč usijanoj atmosferi i šovinizmu koji je vladao Srbijom i činjenici da se ranih 90-ih pucalo i po njegovom samostanu u Zemunu, Kurolt uspijeva uspostavljati kontakte s običnim ljudima iz svoje blizine, ali i visoko pozicioniranim oficirima JNA od kojih su mnogi od njih završili na tjeralicama zbog ratnih zločina.
1991. fra Marko posjetio je Vukovar nakon što je na jednom pogrebu upoznao pukovnika JNA, Hrvata po nacionalnosti. Raspitivao se kako bi mogao osloboditi zarobljene franjevce. Ovaj ga je uputio na generala – majora Aleksandra Vasiljevića, zapovjednika zloglasne Kontraobavještajne službe (KOS), koji je upravljao logorskim sustavom bivše JNA. Nakon pregovora u kojima je sudjelovao i franjevački provincijal iz Zagreba, fra Marko Malović, iz logora u Srijemskoj Mitrovici spašen posljednji zarobljeni franjevac, pater Slavko Antunović i fra Markov nećak Dragan Kurolt.
Pater Marko Malović bio je jedini katolički svećenik na području Krajine i okupiranog područja. Kurolt je zajedno s njim tri puta obišao okupirano područje i to pod kontrolom četnika i Arkanovaca.
Kao što smo već rekli, osim što je spasio kulturno blago Vukovara, spašavao je i nacionalno kulturno blago koje su okupatori odnijeli u Beograd.
Primjerice, knjige iz franjevačkog samostana, smještene u vojarni na Topčideru u Beogradu, nekoliko tisuća njih, bile su određene za reciklažu. No, u posljednjem trenutku nastupa fra Marko koji s jednim kapetanom JNA dogovara njihov tajni prijevoz do franjevačkog samostana u Zemunu.
Mnoge umjetnine u Hrvatsku su vraćene zahvaljujući njegovoj domišljatosti. Primjerice, nakon što su Šešeljevci i ostali srpski ekstremisti protjerali hrvatske obitelji iz Srijema, fra Marko je uspješno nagovorio mnoge od njih da sa sobom ponesu i poneki vrijedni artefakt. U domovini je tako završio i kip sv. Bernardice koju je jedan odvjetnik u Bloku 43 na Novom Beogradu držao u svojoj spavaćoj sobi.
Rođen je 16. rujna 1939. godine u mjestu Ličko Petrovo Selo od oca Karla i majke Ane r. Levar, a preminuo je u ožujku 2011. godine u bolnici u Zemunu. Pokopan je na vukovarskom rimokatoličkom groblju.
Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom hrvatskoga pletera 27. svibnja 1997. godine za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. Dodijeljena mu je i Medalja Grada Krapine gdje je obnašao službu gvardijana, a posmrtno je 2013. godine dobio i Medalju Grada Vukovara.